zimski kamp na vrhu bobotovog kuka
durmitor
Već dvije godine imamo ideju da postavimo kamp na vrhu Bobotovog kuka u zimskim uslovima i tu provedemo noć.
Iako smo pješačili skroz od magistrale po snijegu, ove godine smo realizovali zacrtani cilj. Prvog dana stižemo autom kod skretanja za Trsu i već poslije 200m nailazimo na auto lovočuvara koji je parkiran u snijegu pored puta. Kaže da nećemo moći dalje prema Sedlu jer je put pod snijegom i da ga ima 30cm. Tako da i mi ostavljamo auto pored njegovog. Pakujemo potrebnu opremu, nešto kamp opreme, nešto alpinistčke, garderobe, vode, hrane i sa nekih 20kg na sebi krećemo u avanturu dugu najmanje 10km i 1500m visinske razlike.Kako hodamo u pravcu Sedla primjećujemo da ima sve više snijega.
Poslije izvora Studenac skrećemo desno strmim kosinama da bi tako skratili put do Bobotovog kuka. Razmišljamo da li ćemo uspjeti prije mraka da stignemo do vrha s obzirom da ima puno da prtimo snijeg. Gledamo da idemo putanjama kojima izbjegavamo uvale i manje klance da se nebi dodatno zamarali. Rijetko pravimo kratke pauze, osjećam da je prejak tempo i da najvjerovatnije nećemo imati toliko energije da za dan izađemo na vrh sa toliko tereta na sebi.
Oko 14h stižemo na Trojni prevoj, ugledavši ga sa te pozicije raste optimizam da ćemo se ipak prije mraka domoći vrha.
Dejan mi olakšava teret sa leđa tako što mi uzima uže, prti i dalje kao prvi od samog početka. Razmišljamo ako se ne ispenjemo do vrha, postavićemo kamp malo ispod vrha Đevojke pored nekih pećinskih otvora na jugoistočnoj strani.
U južnoj kosi Bobotovog kuka snijeg je malo tvrđi i brže napredujemo. Nekih 200m ispod vrha pripremamo se za završni uspon, odlažemo štapove skidamo cepine i uže sa ruksaka. Biramo smjer južnom stranom kojeg smo popeli prošle godine isto u zimskim uslovima i nazvali ga “Cucki” smjer III-IV.
Već je 16:30h, sunce je uveliko zašlo, sumrak se približava. Dejanu prepuštam da vodi smjer iako on nije bio prošle godine tim smjerom sa mnom već Marko Krivokapić. Kako Deša napreduje tako me doziva i pita da li desno ili lijevo.. Dok penjemo tih 150m završnih alpinistički, ne penjemo na uobičajen način da postavljamo sidrište na određenoj daljini, pa da sačeka mene da dođem do sidrišta, već penjemo istovremeno obojica tako što on ukucava međusidrišta i napreduje, a ja ih istovremeno na udaljenosti od 30m vadim i napredujem za njim. Sve to da bi dobili na vremenu i uspeli se na vrhu prije potpunog mraka. Ovaj način penjanja je takođe bezbjedan kad nije zahtjevan smjer.
U 17h u sam sumrak i najljepši osjećaj izlazimo na vrh. Na vrhu mi prva misao prolazi kroz glavu koliko čovjek može ako je uporan, jer sam barem 3 puta tokom uspona pomislio da je nemoguće izaći za dan sa toliko tereta na sebi i toliko proprćenog snijega. Ali eto poslije 7h intezivnog kretanja, vrh.
Na vrhu se prijatno iznenađujemo vremenskim uslovima. Dosta je mirno, sa malo zapadnog vjetra. Odmah počinjemo sa postavljanjem kampa. Primjećujem tri sniježne gomile nastale duvanjem jakih vjetrova. Između njih lopatom dubimo snijeg da budemo zaklonjeni tokom noći ako dune jači vjetar. Između njih još dodajemo kocki od snijega lopatom i tako imamo zaklon sa svih strana sem južne, što nije za očekivati vjetar iz tog pravca tokom noći.
Brzo rasklapamo šator i već u 18h poslije fotografisanja i svih radnji dodatnog osiguravanja samog šatora i nas pomoću užadi i cepina od eventualnog klizanja..(napolju je u tom trenutku -12 C). U šatoru je dosta skučeno, ali zato veoma toplo za takve vremenske uslove. Temperatura u šatoru je visokih 10 C. Spremamo nešto za večeru, kuvamo čaj i pripremamo se za spavanje.
Noć je vedra i dosta tiha sa malo vjetra za tu poziciju. Planinski spokoj je neopisiv, osjećaj zadovoljstva i opuštenosti.
U 7h ujutro budi me alarm na telefonu da bih zabilježio spektakularne jutarnje kadrove izlaska sunca..Sa vrha horizont izgleda savršeno, na samom rubu nazire se sunce, u dolinama i kotlinama magla nalik jezerima i rijekama.
Hladno je, oko -15C..ali vrijedi provesti što više vremena i sve to zabilježiti kamerama.. Sunčevi zraci su sve jači, tako da su idealni uslovi u šatoru dok doručkujemo i pijemo jutarnju kafu i čaj..
U 10h počinjemo sa pakovanjem opreme. Silazak izvodimo istom rutom kojom smo se i popeli, južnom stranom.
Predstoji nam dobrih 5h hoda do auta.
U 16h stižemo kod auta i pravac restoran Gnijezdo nadomak Šavnika đe se gladni kao vukovi iz gore oporavljamo uz dobru hranu.
Ova avantura kombinacije visokogorstva i alpinizma nam dođe kao uvod u zimske avanture.
Ovakve avanture su po meni jedan od najzdravijih fizičkih aktivnosti, zamislite koliko je tu za nepuna dva dana bilo udisaja punim plućima čistog planinskog vazduha. Zatim koliko godi cirkulaciji i metabolizmu, a nadasve koliko sve ovo jača psihu kod čovjeka, strpljenje, istrajnost, disciplinu..
Tura: veoma teška
Visinska razlika: 1500m
Učesnici avanture: Dejan i Rajko Popović
Rajko
#alpinisme #bobotovkuk #durmitor #alpinizam #slobodnipenjacicetinje #camping #kampovanje #winter #žabljak
