"ZIMSKI A NAŠ"
DURMITOR
ŠLJEME
Alpinistička avantura “Zimski a naš”
Durmitor 15-16.02.2023.
U sjevernoj stijeni vrha Šljeme(2455m), ispeli smo prvenstven smjer “Zimski a naš” M6, 410m, 7h.
U smjeru smo ostavili 4 klina.
Da bi avantura bila uzbudljivija nijesmo sa sobom nosili šator, već smo bivak pravili od snijega, neka kombinacija vučje jame-igla.
Naveza Dejan i Rajko Popović
Prvog dana dolazimo autom na parking skijališta Savin kuk. Odakle pješačimo sa opremom težine po 20kg na leđima u pravcu Karlice, đe planiramo da postavimo kamp. Staza je na našu sreću isprćena krpljama i turno skijama, mada ima i stopa od gojzerica, te tako brzo napredujemo i mnogo manje se zamaramo, hodajući kroz gustu četinarsku šumu koja izgleda bajkovito dok se sunčevi zraci probijaju kroz njene krošnje.
Rijetko kad sretnemo u zimskim uslovima nekog na planini, na Prokletijama nikad, ovog puta to nije bio slučaj na Durmitoru, sa oduševljenjem u predjelu Karlice srijećemo grupu planinara iz Beograda, njih 20. Vraćaju se sa planinarske ture koja je išla do Terzinog bogaza. Pozdravljamo se, pitaju nas đe u uvo doba u planinu(a bilo je već 16h). Eee, šalimo se, sad ćemo na povečerje još malo u sniježnom “apartmanu”.
Hodamo još nekih 200m i na nekom bezbjednom mjestu započinjemo sa izgradnjom sniježnog bivaka. Dubimo što dublje debeli sloj snijega, a onda poslije 80cm počinjemo sa zidanjem kupole od sniježnih blokova. Dejan ih pravi lopatom, a ja ih zidam kružno i sve više naginjem na centar dok potpuno kupolu ne zatvorim, u početku debljim blokovima, a pri kraju zbog težine tanjim.
Na kraju cijeli krov, to jest kupolu dodatno nasipamo sitnim snijegom da izolacija bude bolja. Za pola sata gruba izgradnja je gotova. Slijedi iznutra dubljenje dijela za koračanje i pravljenje platformi za ležaj kao i ulaza da bude niži od ležaja…
Temperatura napolju je oko -10°C. U bivaku oko 0°C. Već kad smo se smjestili, zatvorili ulaz ruksacima, upalili gorinik da spremamo večeru, bilo je i toplije. Ovaj vid bivaka mi je mnogo draži od šatora, iz tog razloga što je komforniji, veća je svjetlost, više čistog kiseonika, ne moram da zatežem šator u slučaju vjetra, kada se pakujemo poslije avanture nema da se sklapa šator, kao i to da se nosi šator, nema klaustrofobije ako se potpuno zatvorim u vreću tokom sna kao što ima u šatoru ponekad
, nema bojazni oće li se nešto prosuti dok se sprema hrana i još dosta povoljnosti u odnosu na šator. E jedino za ovakav bivak potreban je meki snijeg ili eventualno sniježni nanos, i uz malo truda i umjieća brzo se sagradi.
, nema bojazni oće li se nešto prosuti dok se sprema hrana i još dosta povoljnosti u odnosu na šator. E jedino za ovakav bivak potreban je meki snijeg ili eventualno sniježni nanos, i uz malo truda i umjieća brzo se sagradi.Na ovoj avanturi ponio sam moju staru provjerenu vreću za spavanje, koja dobro štiti u ovim prilikama. Često nas pitaju imamo li neko grijanje u šatoru ili bivaku. Sad ću navesti što ja sve imam na sebi tokom sna u ovakvom jednom bivaku. Na nogama imam dva para toplih čarapa za ove prilike, donji aktivni zimski veš i planinarske pantalone, gornji aktivni zimski veš, debeli duks, perjanu jaknu, na glavi fantomku i kapu, na šakama rukavice. E tako uvučen u vreću čak i preko glave, boravak u ovakvoj “ledenoj jazbini” je udoban i topao.
Poslije tople večere i čaja Dejan kao i obično prvi tone u san. Ja obožavam da u tom planinskom miru ušuškan u toploj vreći pod baterijskom čeonom lampom, pročitam nešto pred spavanje, sve dok kapci ne počnu da se zatvaraju.
Noć je izuzetno mirna, pogotovo pod tom sniježnom izolacijom.
U 4h se budim, to jest izvirujem glavom iz vreće, prilikom disanja pod svjetiljkom lampe ukazuju se oblaci pare i kondezacije pri temperaturi oko 0°C u bivaku. Palim gorinik, šerpicom zahvaćam snijega da prokuvam vodu za ovsenu kašu i kafu. Taj dio jutra mi je takođe drag. Obično ranije se budimo da se dobro razbudimo i uzmemo dovoljno energije iz hrane za predstojeću akciju.
U bivaku od snijega lako se manevriše tokom spremanja i pakovanja opreme. Može lijepo i da se sjedne na ležaju da se zategnu gojzerice, koje prije toga pola sata držimo u vreću da se zagriju.
U 7:20h spremni sa svom potrebnom opremom krećemo u pravcu sjeverne stijene Šljemena. Već smo zamislili dvije linije, jednu lakšu i jednu težu. Ne znamo kojom ćemo dok ne priđemo stijenama, odakle smo uočili da ipak idemo dužom i težom linijom.
Ulazimo u smjer u 8:15h. Dejan vodi navezu, i sve više vidim da me je razmazio ostavljajući me da uporno penjem kao drugi u navezi.
.Ulaz u smjer je lagan, sniježni nagib 50°-60°, u dužini od 70m. Drugi cug 25m M5, 20m 60°.
Treći cug kuloarom 45m M5+, 60°. Četvrt cug M5, 70° 45m, u tom cugu ostavljamo klin. Peti cug izlaz iz kuloara i prelaz na greben M4, 30m. Šesti cug najteži, gola stijena na eksponiranom krušljivom grebenu. Dejan kao prvi u tom cugu skida dereze da lakše savlada golu vertikalnu stijenu. U tom sedmom cugu 30m ocjena je M6. U njemu ostavljamo dva klina. Osmi cug 25m M5. Na kraju cuga ostavljamo klin. I odatle dijagonalno lijevo uz stjenoviti dio bez snijega traverziramo 10m do uskog zaleđenog kuloara narednih 40m ocjena M5+ do izlaza na lakši dio koji ide desno od najveće stijene u Šljemenu. 10 cug vodi sniježnom kosom rampom 80m do na vrh u kojoj ima i stjenovitih detalja M4 sa sniježni poljem nagiba 60°.
Na samom vrhu manja streha i izlazak na suncem obasjan, jedan od vrhova Šljemena. Osjećaj radosti kao i uvijek kada se ispenje nešto poput ovog smjera još u zimskim uslovima. Bilo je ovo pravo uživanje u penjanju, pri temperaturi vazduha oko -8°C. Jedino su prsti na nogama konstantno zebli.
U 15:30h poslije kraćeg zadržavanja na vrhu krenuli smo prema bivaku. I to preko vrhova da bi se spuštili na prevoj između Šljemena i Savinog kuka, a zatim niz strmi kuloar prema Karlici đe nam je sklonište od snijega. Strmim padinama smo otpenjavali unatraške, navezani..Na dva mjesta i abseilovali..
U 16:30h stižemo u sklonište, već me umor dobro savladao. Ali ipak odlučujemo da idemo kući. Odmaram ispred bivaka i kuvam čaj dok Dejan vadi stvari iz skloništa i pakuje. Oko 18h pod lampama krećemo utabanom stazom koju su još i danas utabale dvije manje grupe planinara. Iako umorni, sa mnogo više inspiracije za razgovor, uživamo dok koračamo sniježnim predjelima, udišući oštri planinski vazduh..Ne čudi me, kad dođem u civilizaciju, što mi je istančano čulo mirisa, da mi svaki neprijatni miris, od onog izduvnih gasova automobila, do raznih mirisa parfema, zasmeta.
.Poslije 2h dosta brzog hoda stižemo sa nestrpljenjem kod auta, da se rasteretimo od opreme i zaputimo u restoran Gnijezdo nadomak Šavnika, na dobru hranu i okrepljenje.
Nakon ovakve avanture, kada izložite svoje tijelo i organizam veoma zahtjevnoj fizičkoj aktivnosti, kada se prepuštite zoni van konfora, dolaskom u civilizaciju, život postaje ljepši, cijenite mnogo više to što imate.
