"STRIJELA"
prokletije
SJEVERNA STRANA PRIJESTOLA
Alpinistička avantura “Strijela”
Prokletije 12-14.03.2023god.
Za kraj zimske penjačke sezone ispeli smo do sad najteži smjer u zimskim uslovima. Na Prokletijama-Karanfili, u sjevernoj stijeni Prijestola prvenstven smjer “Strijela” M7+, 70-90°, 500m, 10h plus 3h abseil istom rutom. Smjer izuzetno eksponiran cijelom dužinom. Iako je Dejan u posljednje dvije godine većinom vodio naveze i tako me “razmazio”, ovu navezu sam vodio ja cijelim smjerom, zbog velike opasnosti u toj zaleđenoj stjenovitoj sniježnoj vertikali.
Prvi pokušaj penjanja ovog smjera bio je prije dvije godine, ali samo 150m. Drugi pokušaj je bio prošle godine do 300m. I ove godine smo stavili tačku na 500m.
Nazvali smo ga “Strijela” jer se čuveni vrh Koplje nalazi naspram njega. Tako da budu sličnog značenja, jer svojom eksponiranošću simbolizuju naziv.
Naveza: Rajko i Dejan Popović
Ovo je prvi put da smo mogli u zimskim uslovima doći autom skroz do zadnjeg restorana u Dolini Grebaje. Što nam je olakšalo pristup prvog dana. Ranijih godina znali smo da prtimo snijeg 4km kroz dolinu da bi došli do ove tačke đe smo sad ostavili auta.
Na prilazu rampi srijećemo rendžera koji nas pozdravlja, poznajemo se od ranije. Pita što penjemo ovog puta, i taman dok mu objašnjavamo, prilazi njegov šef, direktor Nacionalnog parka Prokletija. Kaže on šefu..”šefe, ovo su Slobodni penjači, naši najveći promoteri, njima nećemo naplaćivati ulaz”.. Ne pišem ovo što sam ušparao par eura za ulaz, nego što mi se dopao gest, kada neko prepozna našu aktivnost i tako nas uvaži na jedan mnogo lijep način za dobrodošlicu u NP.
Raduje nas i to što u dolini skoro da i nema snijega, tako da nećemo morati da prtimo do treće livade, odakle kroz kuloar idemo u Kotao, đe planiramo da kampujemo.
Sa svom potrebnom opremom pješačimo dolinom, preskačući potoke vode koji se formiraju otapanjem snijega pri temperaturi vazduha par stepeni u plusu.
Na visinama iznad 1500m snijega ima dosta i ubrzo se uvjeravamo da je tamo i dalje hladna zima, pogotovo u Kotlu, okruženi vertikalama preko 500m visine i snijegom u podnožju naslaganim par metara.
Kuloar je zaleđen tokom penjanja do Kotla, preventivno držimo po jedan cepin u ruku i obavezne dereze na nogama.
U Kotao, iako je toliko snijega, temperatura vazduha je oko -3°C. Idealni uslovi sjutra za penjanje.
Pravimo platformu od snijega na blagoj kosi, potpuno bezbjedni i dovoljno udaljeni od svih vertikala, pogotovo južnih, koje sunce u zalasku obasjava i tako topi led na visinama, razbijajući krečnjak pri čemu dolazi do čestih odrona.
Ovog puta smo poranili, imamo dana još 3 sata. Rano nam je da uđemo u šator, spremamo hranu van šatora i ujedno osmatramo smjer za sjutrašnje penjanje.
Već oko 18h se spremamo za spavanje da bi se naspavali do 4:00h kada planiramo ustajanje. Ja kao i obično u tom planinskom spokoju volim da pročitam nešto pred spavanje, kada se ama baš nikakav zvuk ne čuje, sem možda neko brujanje aviona u visinama.
U 3:45h budi nas alarm sa mobilnog telefona. Slijedi ritual: kafa, ovsena kaša, čokoladica..malo pauze pa slani doručak i spremanje za polazak.
U 7h već smo ispod smjera, spremni i odlučni da ovaj put ispenjemo smjer.
Poslije duže pauze ja preuzimam ulogu vođe naveze. Zato jer je smjer izuzetno eksponiran i opasan, od samog starta nagib zaleđenog snijega, stijene i leda je 70-90°. Iako je toliki nagim, dobri su uslovi za penjanje, dobro drže i cepini i dereze u tvrdom snijegu.
U ranijim pokušajima ostavili dmo ankere sa sidrišnim pločicama na prvih 5 sidrišta, da bi se spuštili niz uže. Problem je što ovog puta ima više snijega i neka sidrišta nijesu uočljiva.
Prvi cug 45m je lagan 50° nagib zaleđenog snijega, tu se još ne navezujemo.
Drugi cug već ide nagib 70° 45m. Ne uočavam sidrište, iako znam da tu mora biti, postavljam novo ukucavajući klinove.
Treći cug penjem još veći nagib 80° 20m, dolazim do vidljivog sidrišta u vidu dva ankera koje nam je služilo za spuštanje u povratku prošlog puta.
Četvrti cug idem dijagonalno lijevo veoma velik nagib zaleđenog snijega 85° 45m, M6. Na pola cuga ostavljam klin. Stižem na još jedan klin od prošlog puta đe postavljam sidrište.
Peti cug 40m dijagonslno lijevo gore i dalje nagib 80°.
Šesti cug 45m M5+ 70°. Malo olakšanja, ali samo prividno, ubrzo opet nagib prelazi u vertikalu.
Sedmi cug 45m 70-80° klin u cugu. Na sidrištu dva ankera sa sidrišnim pločicama od prošlog puta i abseila. Dobro su nam došli da dobijemo na vremenu.
Osmi cug penjem 30m M6+ 80°. Tu me čeka još jedno uočljivo sidrište u vidu dva ankera sa sidrišnim pločicama. Na tom detalju smo odustali prošli put, jer nijesmo imali dovoljno dana da se po danu vratimo, ukoliko bi ispeli smjer. Tad smo do ove tačke penjali za 7h, a sad za nepunih 5h. A i dan je sad duži, tako da imamo šanse da ispenjemo smjer. Dolazi i Deša na sidrište. Posmatramo stjenoviti previs koji me čeka da ga savladam iznad direktne vertikale i ambisa 300m. Gledajući smjer odozdo dan ranije, znao sam da je to najteži detalj u smjeru. Ulazim i u taj cug koji već poslije par metara prelazi u pevis. Kucam klinove na 1-2m rastojanja, neke i ne tako pouzdane, jer je stijena nepogodna za kucanje klinova, sa malo pukotina. Koristim se čistom snagom pomoću cepina i dereza na zarezima u stijeni ili eventualno na ledu da savladam vertikalu. Cug je i teži nego što sam mislio. Zakucam klin odmorim malo pa opet i sve tako skoro sat vremena. Da sam neke klinove nepouzdano zakucao, uvjerih se brzo kad mi se jedan izvukao i ostah da visim držeći se jednom rukom za cepin kojeg sam prethodno jako zabo u led iznad sebe. Ubrzo opet preuzimam kontrolu nad cepinima i derezama vrhovima prednjih šiljaka tražim sitne nogostupe nebih li nekako našao četiti tačke oslonca i krenuo uz vertikalu dalje, rizikujući pad u uže par metara, jer nemam u čem zakucati neko međuosiguranje, ali na završnici poslije 25m izuzetno teškog cuga izlazim na nagib isto velik ali prekriven zaleđenim snijegom. Ovaj deveti cug je ocjena M7+. U cugu ostavljamo dva klina.
Deša penje kao drugi i po dolasku kod mene na sidrište prenosi impresije, kako je težak cug i da je ubjedljivo najteži cug što smo ispeli do sad uopšte zimi.
Deseti cug 35m opet je ocjena visoka M7-, i u tom cugu ostavljamo klin. Taman sam pomislio da smo savladali teški detalj i da ide lakši dio, kad ono, uočavam da smo desno mogli penjati lakši dio kroz eksponirani sniježni usjek.
11 cug prelazim sa grebenskog dijela u zaleđeni usjek i njime vodim 45m dalje, nagib 65°.
12 cug vertikalni zaleđeni dio 7m, M6+, dva klina u cugu ostavljamo, poslije opet nagib 70° zaleđeni snijeg 30m.
13 cug 30m M6 izlazak iz usjeka. Već je 16:45h, penjemo 10 sati. Da bi izašli na sam vrh desno trebalo bi nam još sat vremena najmanje. Tako bi rizikovali povratak za koji i ovako nijesmo sigurni kako ćemo izvesti, jer nam ostaje sat ipo dana još.
Na tom dijelu završavamo smjer. Sa kojeg se vidi spoj grebena Prijestola i Južnog vrha Karanfila.
Započinjemo brzo spuštanje užadima istim smjerom kojim smo se i popeli. Eventualno na nekim dijagonalnim detaljima, spuštamo se pravolinijski i tako skraćujemo put. U ruksaku imamo i malu akumulatorsku bušilicu sa kojom bušimo i postavljamo sidrišta za abseil. Već na pola smjera pada mrak. Imamo čeone lampe i ovaj dio smjera dobro poznajemo, tako da po mraku besprekorno izvodimo spuštanje niz uže. Na dijelu dijagonalnog smjera, spuštamo se užetom priječenjem direktno niz vertikalu, ne znajući po mraku da li će biti dovoljno užeta do sljedećeg sidrišta. Spuštam se prvi, ankera više nemamo, pri kraju užeta ne primjećujem sljedeće sidrište, te tražim stjenoviti dio i kucam dva klina koja ostavljamo za sljedeće sidrište. U daljem spuštanju nalazimo sidrišta..
U 20:15h bezbjedno se spuštamo u podnožju smjera. Ukupno 13 sati u smjeru, za to vrijeme nijednu pauzu nijesmo napravili, popili samo 1l vode i pojeli 75g čokolade. Ali zato srećni i ispunjeni ispenjanim smjerom, a pogotovo što smo bezbjedno i bez ikakve greške ili povrede sve odradili. Koliko je ovaj klasični alpinizam sličan meditaciji, govori i to da za 13h nijesam pomislio na ništa drugo sem na penjanje i fokus na bezbjednost. Zato se može reći da je alpinizam i uopšte vertikalno penjanje neki vid pokretne meditacije.
Veoma raspoloženi sabirajući utiske od današnje avanture, hodamo po zaleđenom snijegu do šatora. Skidamo opremu, ostavljamo sve ispred šatora. Ostajemo još jednu noć da spavamo u Kotao. Gladni kao vukovi, prvo kuvamo čaj da se malo ugrijemo, a onda i nešto hrane, jer tokom penjanja nijesmo ništa jeli da ne gubimo vrijeme, iako smo imali u ruksaku spremne sendviče.
Želim nešto pročitati pred spavanje, oči se zatvaraju od umora. Ušuškani u toplim vrećama i na relativno udobnoj podlozi spavamo do 7h. A izjutra odmorni za povratak koji nije dug, i snijeg nam ide na ruku, sve do auta čeka nas tvrdi snijeg, bez prćenja.
Iz doline Grebaje autom odlazimo u pravcu Plava u restoran “Aqva” na izvrsno pečenje.
Rajko
