"Čekajući pojačanje"
prokletije
karanfili
Prokletije 16-18. 10. 2024.
U jugoistočnoj stijeni Karanfila (2330mnm), tradicionalnom alpinističkom tehnikom ispeli smo prvenstven smjer “Čekajući pojačanje” 1050m, VI / IV+, 12h.
Povod za naziv smjera je taj što uskoro očekujem unuče, te tako očekujemo pojačanje u svakom smislu, pa i penjačkom.
Linija smjera ide lijevo od našeg zimskog smjera “Pisanje istorije”, preko vertikalne barijere do izraženog grebena, dalje njegovim središnjim dijelom preko šiljaka do na sam vrh.
Smjer je veoma zahtjevan i opasan u rastresitoj stijeni i razvaljenom grebenu.
Silazak smo izveli niz smjer Pisanje istorije, 15 puta abseilom niz uže, zahvaljujući tome što smo zimus u njemu ostavili sidrišta za abseil. Jeste da su neka sidrišta bila visoko u stijeni, jer je tad kuloar bio prekriven snijegom, tako da smo se na nekim vertikalama dovijali i postavljali nova sidrišta u vidu zamki oko kamenja.
U smjeru smo ostavili 5 ankera sa sidrišnim pločicama, 2 klina i 9 pješčanih satova.
Prvi dan dolazak dolinom Ropojanom, pa u smjer laganijim dijelom 400m do mjesta za bivak 1650mnm, drugi dan penjanje glavne stijene 700m u trajanju od 10h, plus 4h spuštanje do bivaka. Treći dan povratak sa mjesta bivaka u dolinu.
Blaža dehidracija trećeg dana zbog nedovoljne količine vode, prouzrokavne visokom temperaturom vazduha.
Vremenski uslovi savršeni.
Jedno ogromno poštovanje i divljenje za ovu robusnu planinu koja odiše mirom i spokojem.
Spavanje na njoj je nešto što posebno izdvajam, mirne noći pod mjesečinom, još kad se spava sa otvorenim šatorom da se gleda nebeski svod, je nešto što na mene ostavlja najveći užitak i smiraj.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Dva mjeseca pauze i odmora poslije Walkerovog stupa je bilo i više nego dovoljno za odmor.
Te se tako sa ogromnom željom i energijom zaputismo na Prokletije, na smjer koji smo isplanirali još zimus dok smo penjali zimske smjerove u južnoj stijeni Karanfila.
Izraziti šiljati vrh u mnoštvu šiljatih vrhova, noževa, oštrih grebenova nas je mamio impresivnom linijom od podnožja do vrha u drugoj stjenovitoj barijeri Karanfila.
U tom masivu ima smjerova slovenačkih alpinista iz vremena 70-tih godina prošlog vijeka, i znamo da ovu liniju koju smo zacrtali sigurno niko nije ispeo.
Na put iz Cetinja preko Albanije krećemo Dejan i ja.
Stižemo u dolinu Ropojanu oko 11:00h. Vozimo se autom što dublje dolinom u središte planine, da bi manje hodali do Ropojanskog jezera.
Ropojansko jezero je ispunjeno vodom jednom njegovom četvrtinom ukupne površine.
Dok pravimo pauzu pored jezera, Dejan diže dron da snimi stijenu iz ptičije perspektive.
Nastavljamo hodanje do polovine jezera đe je već presušilo i krećemo u pravcu stijene. Penjanje započinjemo desno od državne granice i kuloara koji vodi do Ropojanskih vrata. Penjući sa teškim ruksacima teren stepena II težine u nekim detaljima III.
Tih 400m savladali smo dosta brzo i stigli na isto mjesto đe smo bivačili kada smo zimus penjali smjer Pisanje istorije.
Platforma koju smo tad improvizovali ostala je u dosta dobrom stanju na dosta strmom terenu. Dodatno sam je utvrdio tako što sam čekićem iskopao jednu stranu, a zamlju zajedno sa granama i kamenjem pozidao na drugu stranu. Dok je Dejan pošao da izvidi pukotinu u prvoj barijeri vertikalne stijene da li možemo njome 150m domoći se grebena.
Dižemo dron, osmatramo i dvogledom. Svjesni smo da nas dvije dužine u toj barijeri čeka i previsnog penjanja.
Ostavljamo taj dio razmišljanja za sjutra ujutro.
Prepuštajući se čarima Prokletija, koje su u ovom periodu godine možda i najljepše. Šuma je poprimila jesenje boje, spektar boja žute, crvene, narandžaste, zlatne, zelene… Sve to doprinosi osjećaju spokojstva i zadovoljstva, da je samo taj užitak pa bio bi dovoljan povod da se dođe i provede dan, a obavezno i noć. Jer je noć koja slijedi jedna od najljepših trenutaka provedenih na planini. Topla noć, izjutra nema rose i vlage. Bivak se nalazi na 1650mnm u južnoj strani, tik ispod džinovske munike koja nas štiti od mogućeg odrona sa stijena iznad nas, visine 300m.
Rano smo zaspali u 20:00h, samo što smo legli opio nas je vazduh i mir. Do trenutka kada se desio odron sa stijene. Te noći sam vidio i doživio koliko je čak i u snu istančano čulo sluha i osjećaj za preživljavanje kod čovjeka u takvim situacijama. Sablasan i jeziv prodoran zvuk se prolomio niz stijene, prouzrokovan odronom kamenja, prilikom pada sa visine rasprskavajući se prilikom udara o litice. Istog trena, obojica smo se trznuli iz sna i skoro ustali da se pribijemo uz ogromnu muniku, misleći da je to stijena iznad nas, međutim bila je susjedna, 200m od nas.
Pogledali smo se i nasmijali identičnoj reakciji.
Nastavili smo da spavamo, jer nam je tu bila munika kao stožer i sigurnost.
U 4:00h budi nas alarm. Spavali bi još koliko je dobro, toplo i udobno.
Produžavamo još 45min, jer neće svanuti prije 6:30h, a stijena nam je blizu.
Jutro je dosta toplo za oktobar mjesec. Sve stvari su napolju, nema rose ni vlage, mjesto idealno za vikendicu.
.U 6:30h spremni ispod stijene ulazimo u zamišljeni smjer.
Dejan vuče navezu. Stijena u početku veoma negostoljubiva. Naime desio se vjerovatno neki veći odron i sva je prekrivena zemljom, iglicama od četinara, travom, a još je u podnožju izbrušena ovalno od snjegova i leda zimi. Te je nesigurna za hvatove i oslonce. Prva dužina ide IV-. Druga treća i četvrta ide mnogo teže penjanje u rastresitoj stijeni sa previsima kroz izraženu pukotinu iz koje treba izaći previsno sa još otežavajućom travom na detaljima koja je karakteristična u prokletijskoj stijeni. I tako penjemo u samom startu težine šestog stepena.
Usput ostavljam komade užadi u vidu pješčanih satova da obilježim smjer, na jednom detalju u šestici klin, u narednoj anker i tako poslije 150m izlazimo na lakši dio. Njime dijagonalno desno kroz četinare pa opet pravo gore do prvog šiljka. Poslije njega grebenom do drugog dvoglavog šiljka, kojeg penjemo direktno. Nekoliko dužina vodim i ja navezu, nekako izmolih Dejana, ali ibrzo je traži nazad..
Zatim eksponiranim razvaljenim grevenom do trećeg špicastog tornja sa njegove lijeve strane. Poslije petog stepena težine izlazimo kroz pravougaoni otvor, nastao zaglavljivanjem pravougaone kamene gromade.
Poslije trećeg eksponiranog šiljka postavljamo anker sa sidrišnom pločicom da bi se spuštili niz uže sa desne strane 10m.
Vidimo da nam do vrha predstoji još dosta penjanja, zato ubrzavamo penjanje, jer nijesmo planirali da bivačimo u stijeni.
Eksponiranim grebenom penjemo prema najvećem tornju, koji izgleda najteži za savladati.
Penjemo i njega u početku blago po desnoj strani jednom dužinom V. Druga dužina preko vertikalnih ploča po desnoj strani žlijebom VI. Treća dužina direktno po pukotini na sam vrh najvećeg šiljatog špica, ocjena V. Anker u toj dužini.
Dalje dvije dužine IV- do na sam vrh 2330mnm.
10 sati neprestanog penjanja, bez pauze da nešto pojedemo.
Dok smo penjali, maltene u žurbi, ipak sam se osvrćao na nazubljene šiljate vrhove, povezane razvaljenim krtim grebenovima sačinjeni od kamenih gromadama koje stoje jedna preko druge, kao zamke i sve mi više prija ta ekstremno divlja i mirna priroda. U tim trenucima se osjećam potpuno fokusiran, usresređen na penjanje, bezbjednost, rješenje da se izbavimo iz tako ekstremnih uslova, pogotovo kada dolazi na red spuštanje do bivaka.
Dejan ispod vrha 10m na drugoj strani buši rupu za snker u kompaktnoj stijeni za prvi abseil od 45m, zatim još jedan i tako stižemo u manji sipar kojim ulazimo u naš zimski smjer “Pisanje istorije” u nadi da nam sidrišta od zimus ne budu previsoka za abseil do bivaka.
Tek u tom trenutku poslije 11h akcije vadimo hranu iz ruksaka da se malo oporavimo. 17:00h je, imamo dana sat ipo. Više se ne brinemo zbog mraka, jer se vraćamo kroz izraženi kuloar, vidjećemo i sa lampama kad se smrači.
Ostalo nam je samo 300ml vode, toliko imamo i u bivaku, što je velika vjerovatnoća da ćemo dehidrirati.
Na prvim vertikalama zatičemo sidrišta od zimus, kako se spuštamo na niže sve su visočija, jer sam ih tad postavljao prilagođavajući se sniježnom pokrivaču.
Na nekim mjestima ne mogu da ih uočim, ili su visoko u stijeni. U tom slučaju bušim nova, od ukupno 4 ankera koliko mi je ostalo. U daljem spuštanju potpuno se smračilo. Za sidrišta koristimo komade užeta, provlačući ih ispod zaglavljenog kamenja u vidu zamke i tako se dalje spuštamo još tri put niz uže do izlaza iz kuloara.
U 19:45h stižemo u bivak, dobro dehidrirani. Kišica sitna pada, nadamo se da će početi jače, da pomoću cerade od šatora dobijemo malo vode od kišnice, ali nema padavina..
Dijelimo posljednje kapi vode što nam je ostalo. I tako žedni na spavanje odlazimo.
Izjutra nema uobičajenog doručka, ovsene kaše, kafe ili čaja..
Spremamo stvari da se što prije domognemo Ropojanskog jezera i vode u njemu.
Na naše razočarenje, gledajući na jezero tokom spuštanja, primjećujemo da je presušilo.
Nema veze, izdržaćemo do Oka skakavice, par kilometara dalje.
Ovaj osjećaj van zone komfora, bez vode, penjanje prethodnog dana kada se boriš sa izazovima koji ti se ispriječe, čine da se narednih dana osjećam veoma srećnim, to jest da se osjećam dobro u svojoj koži, zahvalan na blagodetima koje imam, jer u zoni komfora koju svi imamamo, malo je zanemarimo ne znajući kako nam je dobro.
Sve ovo je jedan veliki razlog zašto se bavim alpinizmom.
Rajko
