"moć sadašnjeg trenutka"
prokletije
južni vrh karanfila
Prokletije 22-24. 01.2026.god.
U južnoj stijeni Južnog vrha Karanfila popeli smo prvenstven smjer “Moć sadašnjeg trenutka” 450m, M6+, 70°, 8h.
Silazak smo izveli niz “Šećerni snjegopad” kojeg smo popeli i opremili za potrebe abseila prošle zime.
U smjeru smo ostavili 4 ankera sa sidrišnim pločicama, jedan klin i jedan pješčani sat.
Smjer dobija naziv po tome što su sve misli i fokus usmjereni na jedno, a to je uspješno i bezbjedno ispenjati zamišljenu liniju smjera.
Ovo je još jedan dokaz da nema lakog smjera u Karanfilima iz doline Grebaje.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Deša je stigao sa odmora iz Češke pun elana da nešto penjemo i isprobamo neke nove alpinistićke rekvizite, opremu, nove gojzerice i nešto garderobe.
Nije vremenska prognoza obećavala lijepo vrijeme tri dana. Najavljivali su oblaćno vrijeme sa slabim snijegom. To nas nije omelo da se ipak zaputimo na Prokletije.
Bilo je dosta interesenata, nekih naših drugara, članova kluba, članova viber grupe koji su u protekla dva mjeseca izrazili želju da odu sa nama u Prokletije zimi, samo do kampa i da borave u kampu, jer u tom dijelu Prokletija nema planinarskog pristupa ni jednom vrhu, sem alpinistički. Kako smo u jednom danu donijeli odluku da idemo, bilo je kasno da ih obavijestimo da idu sa nama. Tako da smo im obećali za neki drugi put.
Sa prethodnog boravka na Prokletije, već smo imali dva do tri cilja što bi mogli penjati sljedeće.
Tako da je ovaj put bilo nešto u Karanfilima.
Dolaskom u dolinu Grebaje dočekuje nas snijeg 40cm visine. Prizor podsjeća na ranije zime. Na visinama iznad 2000m ima ga i preko 1m.
Sa ruksacima i opremom ustaljene težine od 25-30kg, idemo dolinom prateći tragove utabane u snijegu od nekog terenca do treće livade, a onda prtimo dubok snijeg kroz šumu strmim predjelima ispod Prijstola u pravcu prevoja između Zastanita i jugozapadnog dijela Karanfila.
Poslije skoro 3 sata hoda, izlazimo na jedan zaravnjen dio okruženi bjelinom sniježnog pokrivača.
Prije mraka koristimo priliku da Dejan dronom izvidi stijenu i zamišljenu liniju smjera, na koje poteškoće da računamo tokom sjutrašnjeg penjanja i lakšeg orijentisanja u smjeru. A ja za to vrijeme lopatom ukopavam mjesto za šator. Tako što ga uvijek postavljam da nam je glava okrenuta ka istoku ili sjeveru, ukoliko teren dozvoljava ili ne kvari dobar pogled iz šatora. Zašto glava na istok ili sjever? Ljepše se spava i ne sanjaju se ružni snovi.
Ali ovog puta ne baš običan šator, već šator koji je 10 puta skuplji od onih koje smo do sad koristili, mada i ti prethodni su savršeno odgovarali svrsi. Prednost ovog novog je ta što teži samo 1kg, namijenjen je za alpinizam i bivačenje u smjeru, grebenu, na vrhu, baš zbog svoje težine i ostalih performansi. Ali da ga ne falim previše dok ne opišem cijelu avanturu.
Na snimcima sa drona primjećujrmo u smjeru tri problema, to jest tri teška detalja koja nam se čine iz te ptičije perspektive dosta problematični za savladati, a ne bi valjalo da se sa nekog od njih moramo sjutra vraćati, jer se vodimo nekom vodiljom evo već dvije godine-Nema odustajanja!
Da nas to ne bi opterećivalo do sjutra, postavljamo kamp u suton dana, okruženi debelim sniježnim pokrivačem, nagrađeni lijepim vremenom što smo uprkos lošoj vremenskoj prognozi ipak pošli.
Ima malo strujanja vjetra, temperatura vazduha je -7°C.
Ulazimo u šator da se uvjerimo je li toliko dobar koliko vrijedi.
Međutim na samom ulasku u šator i navedenim uputstvima da moraju biti otvoreni otvori za ventilaciju radi dopiranja vazduha u šator što će spriječiti kondezaciju, jer je napravljen u jednom sloju.
Zanemario sam savjet da baš oba zatvorim, jer nećemo imati zaštitu od hladnoće ako ostavim otvore na obije strane.
Ubrzo počinje da kondezuje paru, kapljice vode se formiraju na unutrašnjoj strani šatora, što nikako nije dobro da nam se nakvase perjane vreće koje bi u slučaju kvašenja ili vlaženja izgubile toplotno svojstvo.
Zaključujem da je dobar jedino za bivačenje u smjeru, kada se penju duži smjerovi, čemu je i namijenjen. A za glavni kamp, nikako.
Moja najdraža varijanta za boravak 3-4 dana zimi u planini, je sklonište od snijega, kombinacija gradnje vučja jama-iglo. U njemu imam apsolutno najveći komfor, svjetlost koju bjelina snijega daje uz malo osvjetljenje lampe ili svijeće, dostupnost stvari iz ruksaka, prostor između ležajeva za kuvanje na gorioniku, maltene iz ležečeg položaja, toplina u samom skloništu, pogotovo kada duva vjetar, visina skloništa da se mogu presvući i obuti cipele, staviti dereze, sva oprema smjetiti se unutra, svježina vazduha unutar skloništa, nema bojazni da se prospe vreli čaj ili neko drugo kuvano jelo… Kad sve te prednosti uzmem u obzir u odnosu na šator, uvijek ću biti za sniježno sklonište koje ću sagraditi za 45-60min. Ali Deša nije za tu varijantu, jer smatra da nas izgradnja istog troši..
U uslovima visokog sniježnog pokrivača kao što je bilo na ovoj avanturi, sniježno sklonište bilo bi paravi izbor, za razliku od šatora, u kojem nam je bilo kao u turskom kupatilu, u hladnoj pari.
U 19:00h kad smo nešto večerali i popili topli čaj, već nas je hladni svježi vazduh koji je dopirao kroz jedan ventilacioni otvor od šatora opio u dubok san.
Izjutra u 4:00h kad nas je probudio alarm sa telefona, ugledao sam unutrašnjost šatora, bila je prekrivena zaleđenim česticama leda, nalik mrazu. To je kvarilo onaj jutarnji način razbuđivanja u apsolutnom planinskom miru i ispijanju jutarnje kafe prije samog odlaska na penjanje.
Nije bio samo šator na testiranju na ovoj avanturi, trebalo je tokom penjanja isprobati i nove gojzerice, koje su tri puta skuplje od onih Kajland i Saleva u kojima smo bili i u sjevernoj stijeni Eigera zimi..
Radi se o Lasportivinim troslojnim gojzericama koje su praktičnije, jer nema pertlanja, lakše su od mojih prethodnih 900g, udobnije su, bolje drže u vertikali, e sad ne znam koliko su toplije..
Deša je kupio sebi nove cepine, iako su prethodni bili sasvim u redu. Ali i oni imaju svoje prednosti, 500g su lakši, više su povijeni i bolji su za ledeno penjanje.
E pa kad smo se opskrbili sa to malo opreme i obuće, da ne bude kao u filmu sa Eigera, kad neđe pred kraj filma kažem, već smo se spuštili poslije uspješnog uspona, sjedimo na stanici u Grindenvaldu čekajući voz za prevoz do hotela, snimam Dejanove cipele Kajland u dosta lošem stanju, stare 10 hodina, i kažem, citirajući Njegoša, “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”..
Pušti ti to sad, do’ vati smo se mi ovog “svijetlog oružja” a srce u junaka, u sadejstvu sa “svijetlim oružjem”, i dalje će “biti boj”..
U 6:00h krenusmo da prtimo po mraku do ispod stijene strmim sniježnim kosama.
Tokom pristpanja stijeni, svanu zora da odozdo uočimo dio smjera.
Ulazimo u smjer 10m desno od velikog pećinskog ulaza u podnožju južne stijene Južnog vrha Karanfila.
Tri dužine po 45m nagiba 70° tvrdog snijega, blago dijagonalno desno gore.
4 cug. Gore preko leda i snijega 60° 40m, ostavljamo anker na sidrištu.
5 cug. Gore vertikalno, dominira gola južna stijena sa malo snijga i leda 40m M6, ostavljamo anker sa sidrišnom pločicom na vertikalnom detalju.
6 cug. Najteži u cijelom smjeru, 40m M6+, anker ostavljamo u goloj stjenovitoj ploči 4m visine visine na najtežem detalju. Izlaz blgao desno na manje strmo sniježno polje, pa po ledu dijagonalno desno..
7 cug. 40m M6 izlaz na rezvedenu stijenu u dva kraka sniježnog nagiba 60°-70°.
8 cug. 50m sniježno polje 60°, na račvu lijevo.
9. cug. 40m M4+ ostavljamo pješčani sat, sa njega blago lijevo gore pa lučno desno. Desno dolje ostaje sniježno polje nagiba 70° koje vodi 60m do pećine.
10. cug. 40m M5 ostavljamo anker na izlaz iz zajede, ostavljamo klin na vertikalnom suženom izlazu M5+. Pećina desno od nas 30m
11. cug. 40m M4+ suvim stjenovitim dijelom sa busenjem na siniježno polje pred vrh.
12. cug. 70m 45° sniježnim poljem pravo gore do na sam vrh Južnog Karanfila.
U smjeru smo ostavili 4 ankera, 1 klin i 1 pješčani sat.
Dejan je vodio navezu. Tokom penjanja bilo je dosta opasnosti: padanje kamenja niz vertikalu, usljed obasjavanja sunčevih zraka južne strane vrha. U razvedenom gornjem dijelu stijene bilo je malo dezorjentacije, u čemu nam je pomogao dron, da liniju izvučemo na sam vrh. Bilo je bojazni i od navlačenja oblaka na vrhove Karanfila, koji bi nam po izlazu otežali orjentaciju za silazak smjerom Šećerni snjegopad. Bilo je i čestih lavina u vetikali Fortita koji se nalazio na suprotnoj strani, stvarajući gromki zvuk u amfiteatru Ropojanskih vrata.
Uglavnom, bilo je to dobrih 8 sati konstantnog penjanja bez pauze, stvarajući moć sadašnjeg trenutka, ne pomislivši ni na šta drugo. Otud i naziv kako smo nazvali ovaj smjer.
Da bi se taj osjećaj poslije kratkog zadržavanja na vrhu, nastavio tokom spuštanja niz smjer “Šećerni snjegopad” kojeg smo popeli i oprenili za potrebe abseila prošle zime.
Na vrhu je ipak bilo sunčano bez oblaka, koji su se nalazili svuda okolo na nižim visinama. Uz paštetu malo hleba provodimo 20min na vrhu, snimajući dronom panoramu..
15:45h nas već upozorava da valja krenuti sa vrha i za dan absejlovati 7 puta kroz vertikalni usjek prekriven ogromnim sniježnim pokrivačem, u vertikali prkoseći sili gravitacije, sa visećim sniježnim gromadama u previsima..
Po sjećanju pronalazimo sidrišta koja i pored tolikog sniježnog pokrivača ostaju vidljiva.
Bezbjedno poslije nešto malo duže od dva sata stižemo u kamp.
Kako se uvijek na prethodnim turama obradujem dolaskom u kamp poslije iscrpne akcije, kao da sam kući došao, ovog puta se kampu nijesam puno radovao, kad pomislim da su nam vreće vlažne a šator iznutra preko cijele unutrašnje površine zaleđen.
Prevalismo i tu prohladnu noć u veoma lošim uslovima u šatoru.
Koliko god bilo neudobno, ta neudobnost bez imalo komfora je probudilo osjećaj sreće i zadovoljstva dolaskom u civilizaciju.
Vraćajući se preko Albanije krivudavim putem prema kanjonu Cijevne, sitna kiša, ugodan i prijatan doručak uz kamin u restoranu između Vusanja i Gusinja, uspješno odrađena alpinistička akcija, boravak u planinskom ambijentu Prokletija van zone komfora, budilli su u meni dok smo se vozili osjećaj sreće i unutrašnjeg mira i zadovoljstva toliko da sam Dejanu rekao-Kako ovaj osjećaj ne može da traje mjesec ili više dana, nego samo par dana poslije avanture.
Vođen tim blaženim osjećajem, malo me sve to uspava, te predložih Deši da skrenemo na prvom proširenju iznad kanjona Cijevne da odspavam malo na zadnjem sjedištu, pa da onda nastavimo put. Predlaže mi da on vozi dok spavam! Ne, pa da se krivinama izvrćem lijevo desno.. U toplom autu sa uključenim grijanjem djelimično ozebao prethodna dva dana, uz dobovanje kišnih kapi po krovu auta utonuh spokojan u san, iz kog me nakon 15 minuta trže zvuk sa mobilnog telefona. Probudih se pun energije.. Inspirisani životnim temama nastavismo razgovor i putovanje.
Rajko
