"berićetne prokletije"
prokletije
karanfili
Prokletije 15-17.02.2024. Maja e Fortit-Forca 2390mnm
Iz doline Ropojane južnom stranom vrha Maja e Fortit ispenjali smo prvenstven smjer tradicionalnom alpinističkom tehnikom “Berićetne Prokletije” 1000m, AD+, M6, 50-70°, 10h.
Ovo je ujedno prvi put da je neko ispenjao vrh iz Ropojane zimi.
Povratak sa vrha izveli smo istom rutom za 4h. Za potrebe abseila u smjeru smo ostavili 11 ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima, 4 “pješčana sata” i sidrišta na drvo od komada užeta.
Ovaj smjer je teži i fizički i tehnički od prethodna dva u Karanfilima koja smo ispeli u proteklih 25 dana. I ovim smjerom smo nastavili sa piskaranjem istorije.
Temperatura vazduha izuzetno visoka za ovo doba godine, u gornjem dijelu smjera veoma toplo.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Lijepo vrijeme, umjerena temperatura vazduha, manji sniježni pokrivač, sve nas to posebno mami na jedan ekstremni planinski masiv, kao što to su impresivne Prokletije i njena dolina Ropojana. Konkretno južna stijena, koja je veoma opasna zbog odrona i lavina. I zbog čega se skoro niko ne usuđeje zimi da penje smjerove. Mislim na jugoistočne stijene Karanfila i Force.
Kako smo u proteklih 20 dana prvi ispenjali dva smjera u tim južnim stijenama Karanfila zimi. Odlučismo se da prvi ispenjemo smjer u stijeni Maja e Fortita, takođe iz Ropojane.
Vidjevši na snimcima drona od prethodnog puta, jer se Forca nalazi tik uz Karanfile, samo ih dijeli Ropojanski prolaz. Uočismo tad jednu liniju kojom bi mogli penjati i taj eksponirani vrh.
Utrenirani od prethodnih akcija, samo smo čekali lijep vremenski termin u trajanju od 3 dana i da nema vjetra.
Sve se to poklopi i lijepog sunčanog februarskog dana prečicom preko Albanije za 2 sata stigosmo u Gusinje, pa u Vusanje, kad tamo snijega dolinom nema ni malo, kao da je rana jesen.
Utoliko bolje po nas da možemo autom makadamskim putem barem 2km se odvozati dolinom.
Ovog puta sam gledao da nosimo sa sobom samo neophodne stvari, jer smo se u protekle dvije avanture opteretili sa previše opreme.
Nosimo manje ruksake i plan je da kampujemo kod jezera, da rano ustanemo na uspon i za dan ispenjemo vrh i vratimo se u kamp.
Parkiramo auto na manjem proširenju unutar doline, sa spremnim ruksacima i pojasevima nastavljamo dalje hodanjem do jezera, tačnije do presušenog jezera, koje liči na pašnjak ili golf teren.
Na kraju udoline pokušavamo da uočimo liniju kuda smo na fotografijama zamislili da možemo ispenjati do vrha.
Dan je savršen, sunčano bez vjetra, temperatura par stepeni u plusu.
Ja tražim udobno ravno mjesto za kamp dok Deša ide još dalje da podigne dron i da vidi nekoliko težih detalja pomoću drona u prvoj polovini, koji su nam još nepoznanica kako izgledaju. Znamo da će biti tehnički tahtjevnih detalja, ali da vidimo jesu li uopšte savladivi..
Rijetka je ovo prilika da se na Prokletije polovinom februara može kampovati na suvom, to jest tlu bez snijega.
Dejan završava sa izviđanjem pomoću drona, saopštava mi da će biti izvodljivo da penjemo zacrtanom linijom.
Postavljamo kamp na travnatoj podlozi u drugoj polovini đe je nekad bilo jezero.
Koliko je toplo i suvo, ispred šatora ležimo na podlogama, spremamo hranu i sunčamo se do zalaska sunca..
Ranije odlazimo na spavanje, jer se budimo u 2h. Treba poraniti za tako dug smjer, a da opet bezbjedno po danu izvedemo silazak istom rutom.
Napolju se čuje samo poneka lisica kako kevće u daljini. Posebna je to tišina koja se može doživjeti u tako divljoj ljepoti okruženi kao u amfiteatru vrhova, sa dvije stane doline, izdižući se do 1300m.
U takvom spokoju nije problem zaspati ni u 17h kakav je bio slučaj sa nama tog dana.
U 2:00h dovoljno naspavani budimo se za uspon.
Napolju nema mjesečine, to će nam malo predstavljati problem da pogodimo ulaz u smjer, a to je iz doline po danu uočljivi kuloar ispunjen snijegom, do kojeg treba po mraku doći prvih 100m visine kroz gusto rastinje i manji sipar.
Prije spavanja zapamtio sam kroz rastinje suvi bor da nam bude orijentir u pravcu kuloara.
U 3:20h spremni smo za pokret.
Probijamo se kroz niže gusto rastinje, slaba je vidljivost. Prolazi mi kroz glavu, ne bi bilo dobro da odmah ne pogodimo ulaz u smjer, jer nemamo vremena za gubljenje.
Poslije pola sata izlazimo makar iz niske šume. Primjećujemo prvu stjenovitu barijeru poslije koje slijedi kuloar.
U njemu montiramo dereze na gojzerice i započinjemo sa usponom. Snijeg u kuloaru je tvrd i zaleđem nagiba 45°. I sve tako 200m do vertikalnog prvog problema u dužini od 50m. I dalje je mrkli mrak, ali u djelovima đe ima kombinacije snijega, stijene i leda pomoću čeonih lampi dobro se vidi.
Dejan penje taj eksponirani cug. Ocjena je M5+. Nema dovoljno užeta da izađe na nekoj terasi, već postavlja sidrište na nezgodnom eksponiranom mjestu..Već u samom startu penjanja ove dužine zaključujem da će smjer biti teži od dva prethodna u Karanfilima.
Na sigurnom sidrištu u vertikali, skoro da sjedimo u pojaseve. Deša nastavlja dalje da vodi..I izlazi na manje sniježno polje 50° nagiba, poslije čega idu opet dvije dužine užeta ocjene M4+ i M5 kroz uske zaleđene kamine.
Dolazimo do dijela koji nam je bio nepoznanica na fotografijama. Zaključujem da nam je to glavni problem u smjeru, vertikalna barijera kombinacije snijega i stijene u dužini preko 100m.
Imamo mogućnost lijevo kuloarem, ali ne želimo da previše vijuga linija smjera, već se odlučujemo za penjanje vertikalne barijere blago desno visine 100m.
Ocjene u tim dužinama su M5 i M6. Na 80m tog problema Dejan postavlja sidrište na četinaru koji prkosi gravitaciji, kao da raste iz stijene, prekriven zaleđenim snijegom. Na njegovim granama prekrivenim sijegom i ledom stojima na sidrište. Odakle treba savladati vertikalnu stijenu i domoći se strmih sniježnih polja.
Zahvaljujući zaleđenom snijegu na nekim detaljima u toj vertikalnoj goloj stijeni, Dejan savladava i tu barijeru.
Da bi kadar zabilježio kamerom, pored go pro kamera, sa sidrišta koje je postavio iznad mene, podiže i dron.
Penjući ove tri dužine užeta nad ambisom opet zsključujem da je smjer teži od prethodnih u Karanfilima.
Naredni cug je jos penjanja stijene, snijega i leda, a onda slijedi dugi klanac prekriven velikim količinama snijega nagiba od 50°-70°, koji vodi skoro do vrha.
Sunce je uveliko ugrijalo, snijeg je prvih 150m sniježnog polja bio malo tvrđi, da bi oko 11h bio izuzetno mek i vlažan, a kako i nebi kada je subjektivni osjećaj temperature vazduha preko 15°C.
Dejan se žali da mu je vruće i veoma naporno savladavati nagib i prtiti i vući vlažna užad.
Presvlači pantalone, to jest skida donji aktivni veš zbog vrućine.
Uporno mu govorim da kuca klinove u stijenama kuloara lijevo i desno na 30-40m rastojanja među nama, zbog bojazni od lavine. Primjećujem u stopama snijega da je slojevit, vlažan i težak.
Na par cugova pred vrh preuzimam navezu vidjevši da je previše iscrpljen.
U nekoliko dužina do vrha ne vadimo klinove i komplete, već će nam isti poslužiti pri silasku, tako što će prvi po silasku ukopčavati uže u njih, a drugi vaditi. Da bi bili donekle zaštićeni od lavine, koja bi nas u tom slučaju mogla odvući 1000m do doline.
Kako napredujem ka vrhu, nagib snijega je sve veći, prelazi preko 70°.
Do vrha me dijeli jedna dužina užeta strmog penjanja, sa kojeg je vjetar oduvao snijeg.
Gledajući manje strehe snijega prema gore, shvatam da je tu vrh.
Tako je, izašao sam tačno na sami vrh.
Na vrhu osjećam olakšanje poslije fizički veoma zahtjevnog uspona. Čekam i Dejana da se ispenje, pa da zajedno uživamo na vrhu, đe je temperatura vazduha u plusu, sa jakim zračenjem sunca.
Dan je sunčan bez ijednog oblaka, pogled doseže u daljine, svaki vrh odjeven u bijelo je jasno uočljiv..
Izlazi i Deša, odmaramo na vrhu nešto više od pola sata. Računamo da ćemo se spuštiti istom rutom 4-5 sati prije mraka.
Najbitnije nam je da prije mraka savladamo abseilom oko 15 vertikala, a ostalo možemo otpenjavati.
U 14:00h krećemo sa vrha, postavljam anker i sidrišne pločice na dvije dužine i tako abseilujemo niz uže dvije dužine.
Dalje se spuštamo otpenjavanjem unatraške pomoću cepina, navezani, sa ponekim ukopčavanjem u klinove koje smo ostavljali za povratak.
Dalje kako se spuštamo i teren je manje strm, te se tako brže spuštamo hodajući na niže. Do sljedećih vertikala koje su neđe po sredini smjera.
Na tim mjestima sam takođe bušio i postavljao sidrišta u vidu ankera, sidrišne pločice i karabinera.
Spuštam se prvi i izbušim sljedeće sidrište, a onda ide Dejan.
I tako u jednom trenutku prilikom Dejanovog spuštanja niz uže 45m, dok sam ga čekao na eksponiranom sidrištu tik ispod njega, nehotice je pokrenuo komade snijega i leda nogama prilikom abseilovanja, a onda i kamen..Od buke nijesam čuo upozorenje da ide i kamen, odjednom sam osjetio jaki udar u nadlaktici desne ruke..Obuzima me bol u vidu grča, čujem Dejana kako mi govori da me je upozorio da pada kamen, ali od padanja grudvi snijega i leda, nijesam moga da ga čujem.. Iako je udar kamena prouzrokovao jaki bol, na sreću nije bila veća povreda.
Slijedi sljedeće spuštanje niz uže vertikalama još 6 puta.
Ponio sam 14 kompleta ankera sa sidrišnim pločicama.
Ukupno smo ih postavili 11kom.
Pred mrak dolazimo do posljednje vertikale, baš onako kako smo i planirali, a onda poslije abseila, sniježnim kuloarom do doline u sam mrak.
Akcija je trajala ukupno 15 sati.
Slijedi zasluženi odmor. Pored šatora uz veliki kamen palim vatru, ne da bi nas ugrijala, već da bi nam bio ugođaj još ljepši. Ležimo na podlogama oko vatre, kuvamo paštu i čaj, sabiramo utiske poslije uspješne avanture, u spokoju ropojanske doline.
Koliko mi je lijepo dok ležim zagledan u vatru osjećam da bih tako mogao zaspati..
Kako noć odmiče i temperatura vazduha se sve više spušta, što nas primorava da ipak idemo u šator na spavanje.
Trećeg dana hladno mrazno jutro nas opet testira na hladnoću dok spremamo stvari za povratak kući.
Što brže krenemo dolinom, brže ćemo se ugrijati.
Ovog puta auto nas čeka 2km prije Vusanja.
U Vusanje ne želimo da prođemo a da se ne javimo našem prijatelju Kelji.
Plan je da samo svratimo na kafu u goste, ali gostoprimljivi domaćin neda dok ne ručamo i ispričamo se..Pridružuje nam se i prijatelj Adis, tako da smo se dobro ugrijali, podružili i gostili ukusnom domaćom hranom.
Rajko
