CRNOGORSKI SMJER | Slobodni penjaci Cetinje

"crnogorski smjer"

karanfili

prokletije

Još jedna veoma uzbudljiva i zahtjevna alpinistička avantura.

Ispeli smo do sada najduži smjer tradicionalnim alpskim stilom penjanja u Crnoj Gori. Na Prokletijama u masivu Karanfila, iz doline Ropojane. Tačnije jugoistočnu stijenu od Ropojanskog jezera pa sve do Velikog Karanfila 2490mnm. Smjer nazivamo “Crnogorski” 1200m , V/III-IV , 11h.

S obzirom da su u ovom dijelu masiva penjali samo Slovenački alpinisti. I to prve smjerove su ispeli 1976god. Po uvidu u skice i opise njihovih penjača, alpiniste Stanka Miheva koji je bio pionir u ovom masivu, naš smjer ide između njihovog “Majne” i “Slavonska”. Tako da naš smjer izlazi direktno na sam vrh Velikog Karanfila 2490mnm.

Ahmet Reković iz Plava me je tagovao tokom ljeta, kada je okačio na svom Facebook profilu, otprilike iscrtani smjer koji vodi od Ropojanskog jezera do Velikog Karanfila. Samim tim nam je dao ideju za ovu avanturu.

Tokom ljeta zbog kanjoning sezone nijesmo imali puno slobodnog vremena za alpinizam. Tako da smo ugrabili u ova tri izuzetno lijepa jesenja dana da ispenjemo veoma dug smjer i što je najvažnije da se domognemo vrha prije mraka, jer je dan mnogo kraći(mada smo sa sobom nosili i mini opremu za bivačenje u smjeru). Da nas je mrak uhvatio 60min ispod vrha u izuzetno strme, krušljive kamene “noževe” i “rogove”, morali bi tu i bivačiti u goloj stijeni dezorjentisani da krenemo i metar dalje po mraku, ali ubrzanim penjanjem zadnja 4 cuga ocjene IV, čak smo penjali bez standardnog sidrišta. Već samo sa međusidrištima do vrha i tako dobili na vremenu. U sami sumrak poslije 11h penjanja direktno izlazimo na sam vrh Velikog Karanfila 2490mnm.

U smjeru je bilo oko 35 cugova. Za ovako dug smjer gledali smo da ne penjemo ništa preko ocjene V, jer bi u suprotnom izgubili mnogo vremena. Dejan je vodio navezu, jedino sam ja vodio nekoliko cugova po najrizičnijem dijelu, prilikom prelaska jednog od krušljivih “rogova” nalik nekim na Matterhornu. Samo što su ovi bili mnogo oštriji i krušljiviji. U drugoj polovini smjera ostavili smo nekoliko međusidrišta u vidu “pješčanog sata” prusikom i klinove.

Prvog dana 11 novembra stižemo u Vusanje, kolima idemo makadamom što dublje u dolinu Ropojanu. Uspijevamo da pređemo autom 2-3km, ali zbog neravnog puta dalje ne možemo kolima i dalje nastavljamo pješke sve do Ropojanskog jezera.

Na uzvišenju iznad jezera postavljamo kamp. Jezero je u ovom periodu presušilo. Osmatramo kameni masiv koji treba sjutra da penjemo. Samo se vidi pola od ukupnog masiv do vrha.

Temperatura vazduha pred mrak je oko 2 C°.

U dolini Ropojani je potpuni mir, bez tračka vjetra, nema nikog, samo mi. Ništa se živo ne čuje..

Spremamo nešto za jelo i oko 18h na moje iznenađenje ja prvi već tonem u san, što je obično obrnuto, to uvijek bude Dejan. A kako i ne bih kad je takva tišina, a nama u šatoru zimske vreće i udobna travnata površina.

U 4h ujutro budi nas alarm na telefonu.

Dovoljno naspavani pripremamo doručak i opremu za uspon. U 5:30h krećemo u pravcu smjera.

Oko 6h ulazimo u smjer. Gledamo da penjemo prosječno ocjenu IV, jer treba ispeti 1200m za dan koji traje do 17h.

Prva stjenovita barijera 400m nalik je stijenama na Orjenu, sa dosta četinara u vertikalama. Dejan odlično vodi navezu. Individualno kako napredujemo, tako uočavamo kuda dalje, a da to bude neki kurs koji vodi direktno baš na Veliki Karanfil.

Poslije ispenjanih 400m visine, dolazimo na veliku policu sa koje možemo da idemo siparima što je mnogo lakše u dva pravca, jedan je u pravcu Sjevernog Karanfila, a drugi između Velikog i Sjevernog Karanfila. Odlučujemo da ispenjemo lijevo od našeg pravca kretanja sljedeću vertikalnu barijeru i domognemo se njenog grebenskog dijela koji vodi u pravcu Velikog Karanfila.

Savladavamo dva cuga po 50m ocjena IV. Pa laganijim dijelom još 50m do ispod vertikale. Dejan penje taj cug 50m ocjena V. Zatim sljedeći IV u dužini od 50m i onda mješoviti cugovi III-IV. Sve do oštrih šiljatih grebenskih noževa i rogova koje treba proći i domoći se završnih 300m do vrha.

Taj dio na tim krušljivim rogovima je i najrizičniji dio penjanja, jer je sve izuzetno krušljivo i nestabilno. Na pojedinim djelovima smo izvodili i abseil, spuštajući se užetom, a zatim opet penjali sljedeći i sve tako do završne stijene u dužini od 250m za koju do samog kraja nijesmo odozdo znali da nas baš ona vodi na sam vrh, iako šiljatih vrhova je bilo puno i na lijevoj i na desnoj strani horizonta gledajući odozdo.

Sve je bliži sumrak, moramo da napredujemo još brže. Odlučujemo da penjemo samo sa međuosiguranjem. Dejan ide prvi i postavlja rijetka međuosiguranja, a ja kao drugi skidam ista i tako ne gubimo vrijeme na sidrištima i da čekamo jedan drugog. Ocjena u tom dijelu je oko IV što nam ne predstavlja toliku opasnost da će se neko od nas dvojice otkačiti ili pasti u uže.

Kako Dejan napreduje kao prvi, pitam ga često na radio stanici što vidi dalje.. I taman kad je mislio da penje završnih 30m, uočio je da ima iza još nekih 50m i da vidi narandžastu boju stijene na vrhu, što ukazuje da vrh obasjava zadnji tračak sunca u zalasku.

Poslije 11h veoma intezivnog penjanja, sa samo jednom pauzom od 20min, izlazimo na vrh. Dejan mi napokon javlja da je na vrhu i to baš Velikom Karanfilu 2490mnm.

Osjećamo neizmjernu radost ispenjanim smjerom, a pogotovo što nijesmo morali bivačiti u vrletima ispod vrha.

Na vrhu smo već sigurni i za bezbjedan povratak preko grebena do Sjevernog Karanfila, iako je mrak već pao, sa njega ćemo markiranom stazom u pravcu doline Grebaje. Dejan predlaže da idemo nekom stazom koju je našao na Alpinaqest aplikaciji. Poslije Krošnje preko nekog prevoja u dolinu Ropojanu. Ipak odlučujem da ne idemo po mraku tim putem, jer sam mnogo iscrpljen. Te predlažem da se spuštimo u šumi iznad Grebaje, neđe na 1500mnm, u šumarku nađemo neko udobno mjesto založimo vatru i u tanke vreće prespavamo noć pa sjutra odmorni se spuštimo u dolinu Grebaju i taksijem po danu do Ropojane.

Poslije pauze od 30min na vrhu i dobre hidratacije organizma, krećemo oko 18h u pravcu doline Grebaje pod lampama markiranom stazom.

Osjećam umor i taman će mi dobro doći neko logorovanje uz vatru. Na 1500mnm skrećemo sa staze u jednoj grebenskoj šumovitoj zaravni ispod vrha Maja Hekurit. Zaključujem da je mnogo prijatnije i toplije u ovo doba godine na toj poziciji nego u samoj dolini đe je mnogo veća vlaga i niža temperatura.

Šator nemamo kod sebe, ali imamo najlonsku bivak vreću koju ćemo razapeti iza nas da nam ne dopire hladan vazduh sa leđa i ujedno da stvara refleksiju toplote od vatre te nas tako dodatno grijati tokom noći.

Postavljamo veće ognjište kameno u obliku kruga, tako da pravimo veću pozidu suprotno od nas. Da toplota manje ide suprotno od nas. Prilikom postavljanja pozicije naše u odnosu na vatru uvijek gledamo da vjetar duva od nas ka vatri da dim od vatre ne ide tokom noći na nas.

Sve smo tako odradili i pripremili dosta suvog bukovog granja i drveta da imamo da ložimo tokm cijele noći. Uživao sam u tim trenucima odmaranja pod vedrim zvjezdanim nebom koje se ukazivalo kroz krošnje bukovog drveća sa kojeg je već uveliko opalo lišće.

Jedino što dugo nijesam mogao da zaspim. Deša se uvukao u njegovoj tankoj vreći i tako tvrdo spavao da se u par navrata za malo nije naslonio na vrelo ognjište.

Prevario je san i mene, probudim se da podložim vatru, pa opet utonem u san i tako do 6h kad je počelo da sviće.

Temperatura vazduha izjutra je bila oko 1 C°.

Dosta odmorni i naspavani oko 7h nastavili smo stazom do doline Grebaje. Na izvoru dopunili vode. Nastavili asfaltnim putem u pravcu Gusinja u nadi da će neko naići autom i stopiranjem se domoći Gusinja. Poslije 4km hoda staje nam jedan ljubazni mještanin i prevozi nas do Gusinja, a onda taksijem do Vusanja. Odakle pješačimo do auta. Dejan još dalje do Ropojanskog jezera da spakuje šator i vreće, đe nam je bio kamp prve noći.

Jedna ovako raznovrsna avantura je prilika da čovjek sagleda život iz mnogo drugačijeg ugla, a to je zona van konfora. Odakle se vidi kako je život mnogo lijep i da ga treba živjeti plemenito. Na tenane uživati u svakom detalju, sitnici, konforu-za koji većina od nas nije svjesna, koliko imamo dobrih razloga da budemo srećni. Jer, avantura zvana život protutnji.