"dejanovo čedo"
durmitor
šljeme
Durmitor 29-30.06.2024.god.
U sjevernoj stijeni Šljemena imali smo tu čast i privilegiju da ispenjemo tradicionalnom alpinističkom tehnikom prvenstven smjer “Dejanovo čedo” VI+ / V, 350m, 6h.
Zašto privilegiju, i posebnu čast? Zato jer u toj završnoj eksponiranoj stijeni, koliko smo informisani ima samo tri linije gledano frontalno. I to kaminima: “Zagrebački” IV, “Bebijev smjer” V, “Direktni” VI. Zato jer se toliko tabora alpinista okupilo u podnožju stijene Šljemena u proteklih 74 godine.
Stijena veoma krušljiva, jedna od najopasnijih stijena u Crnoj Gori. Pokazatelj da je prije 74 godine u “Bebijevom smjeru”, baš u toj završnoj najtežoj barijeri nastradao zagrebački alpinista po kojem i nosi ime smjera.
U smjeru-varijanti ostavili smo 3 klina, 5 ankera sa sidrišnim pločicama i nekoliko “pješčanih satova.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Teško je naći liniju u sjevernoj stijeni Šljemena, a da ista nije ispeta, mislim na centralnu najeksponiraniju stijenu. A ako je uopšte ima, onda je izuzetno teška. Upravo je bilo tako ovog puta. Vodili smo se po zamišljenoj liniji koju je Dejan uočio kad smo penjali Direktni smjer prošle godine, ne vidjevši završni dio.
Tako da smo otišli na ovu alpinističku avanturu u nadi da ćemo savladati bilo kakvu barijeru koja nam se ispriječi do vrha.
Dolaskom u Kalicu, na prvi pogled na stijenu iz durbina, nije mi davalo veliku nadu. Smatrao sam da smo previše tvrdoglavi kada idemo linijom koja po procjeni ne daje 50% šanse da se izvuče do vrha.
Ovog puta društvo na avanturi prave nam Tamara i Marko.
Da bi izbjegli vrućinu oko podne, na parking u blizini skijališta Savin kuk, stižemo oko 17:00h.
U dobrom raspoloženju krećemo šumom u pravcu Kalice. Postavljamo kamp na isto mjesto kao i prošle godine, u podnožju vrhova, okrenuti prema sjevernoj stijeni Šljemena.
U tom kamenjaru između črtinarskih krivulja nalazimo taman toliko ravne travnate površine da možemo smjestiti tri šatora.
Zahvaljujući dužini dana sve stižemo da obavimo, i što je najvažnije da dobro osmotrimo stijenu, durbinom i dronom.
Tamara loži manju vatru da nam je ugođaj još ljepši u kampu dok spremamo hranu.
Noć je dosta topla za ovu nadmorsku visinu. Izuzetno je mirno, samo se čuju cvrkuti ptica iz četinarskih krivulja, i nije teško zaspati poslije 2 sata hoda sa teretom na leđima.
Budimo se Dejan i ja u 4:00h. Ljeti se mnogo lakše i brže spremiti za polazak u smjer, za razliku od zime.
Nije nam daleko stijena. Za pola sata smo u podnožju stijene. Vrijeme savršeno za penjanje, bez vjetra, temperatura umjerena.
Ulazimo u smjer u 6:00h. Idemo skoro istom linijom kojom smo penjali Direktni smjer prošle godine, a to je dvije trećine smjera, do eksponirane glavne stijene visine 150m.
Prvih 200m stijena je veoma krušljiva. Tim dijelom smjera ocjene idu od dvojke ulaznom rampom, do petice u jednom detalju, ostalo četvorke. Taj dio smjera savladavamo za 2 sata.
Od glavne stijene u kojoj vučemo novu varijantu, ocjene idu od VI do VI+.
Razmišljam, u slučaju da ne mognemo ispenjati rutu do vrha, uvijek možemo skrenuti desno prema našem zimskom smjeru.
Dejan vodi navezu.
Penje vertikalno blagim pukotinama, da bi se domogao velikih kamenih ljuski koje kao zalijepljene stoje uz veliku kompaktnu stijenu. Tim ljuskama napredujemo gore. Na njima ima blagih previjesnih prelaza, sve to čineći dužinu od 45m ocjenom VI+. U tom cugu ostavljam jedan klin i dva ankera sa sidrišnim pločicama.
Druga dužina slična prethodnoj. Opet ljuske koje pri dodiru zvuče kao da će da se sruče niz vertikalu. Pažljivo penjemo u tom dijelu da nebi nešto pokrenuli.
Druga dužina ocjena VI. U toj dužini ostavljam 2 klina, 2 ankera sa sidrišnim pločicama i jedan “pješčani sat”.
Dolazomo na izraziti vertikalni žlijeb 30m visine. Stijena kompaktna. U prvih par metara primjećujemo stari korozirani klin iz polovine prošlog vijeka, isti kao i u Direktnom smjeru. Zaključujem da ulazimo u smjer koji ide blago zapadnom stranom, preko polica iz pravca Rastkovog bivaka. Dok penjemo Marko nas snima foto aparatom iz kampa i sa grebena planinareći na obližnji vrh Terzin bogaz, zajedno sa Tamarom.
U vertikalnom žlijebu dok Dejan napreduje, primjećuje još klinova. Na desetom metru iznad mene usljed prokliznuća, pada u uže nekih 3-4 metra. Jedan klin prilikom pada izlijeće iz pukotine, hvata ga drugi na drugom užetu. Očigledno da je naišao na detalj sa malo hvatova. Ponovo nastavlja dalje, u jednom trenutku dok prilazi kaminu, saopštava da ima nade da izvučemo smjer do vrha.
Ulazimo u sakrivenu grapu, sa manjim kaminom, tu je već ocjena niža, ide 25m ocjena V, zatim završnih 25m razvaljenom stijenom do vrha ocjena IV.
Na vrhu Dejan od zadovoljstva ispušta krik, ne primjećujući dvoje planinara na vrhu, koji su se uplašeni i začuđeni trznuli, pitajući se, kuda je izašao?
Kada sam kroz razgovor sa njima naveo da mi je Dejan sin, a da nas moja supruga snima iz kampa, gospođa i gospodin su ostali zatečeni, pitajući se kako to supruga može da gleda..? E kako!? :)) Očigledno da je stekla povjerenje u nas, a briga, strepnja i bojazan su uvijek prisutni..
Izlaskom na vrh odlučujem da smjer nazovem “Dejanovo čedo”, po tome što je uočio liniju prošle godine tokom penjanja Direktnog smjera, predložio da ga penjemo i vodio navezu.
Na vrhu nije paklena vrućina kao što je to bio slučaj na Boljskim gredama prošle sedmice. Zato odmaramo malo, a nakon pola sata povratak izvodimo eksponiranom planinarskom stazom uz pomoć instaliranih sajli, sa Šljemena prema Savinom kuku, a sa Savinog kuka opet sajlama u Kalicu, pa siparima do kampa. U kampu nas dočekuju Marko i Tamara kao što se to praktikuje na Himalajima, kada se penjači vraćaju sa uspješnog pohoda, lupanjem u šerpe, srdačnim zagrljajem i čestitkama.(Marko je to iskustvo stekao na Himalajima prošle godine)
Nalazimo prirodnu hladovinu ispod četinarskih krivulja, ležimo na podlogama, odmaramo, sabiramo utiske iz smjera ispijajući kafu i uživajući u trenutku, poslije veoma dobre akcije.
Primjećujem koliko je ljepše kada nas ima više u kampu, mnogo je zabavnije i veselije. U većini prethodnih alpinističkih avantura učesnici smo samo Dejan i ja, uviđam da ćemo na ovaj način i u ovom broju ili većem organizovati buduće alpinističke avanture.
Dobro bi bilo ostati još jednu noć i prespavati u planini, osjetiti te čari spokoja, odmoriti mišiće, ali obaveze nas vežu da se vratimo kući. Ako već ne može da se odmori tokom noći, može u restoranu Gnijezdo nadomak Šavnika na odličnu domaćinsku hranu.
Učesnici avanture: Tamara, Marko, Dejan i Rajko
Rajko
Najvisočija stijena u kojoj se nalaze tri linije, frontalno gledano:1. “Zagrebački” IV+, 2. “Bebijev” V (Hrvatskih alpinista 1950god) ,3. “Direktni” VI(Austrijskih alpinista 1954god) i 4. naša linija “Dejanovo čedo” VI+ / V 350m, 6h.
