"dijaška"
prokletije
djevojačka stijena
Prokletije 25-26.07.2024.god.
Djevojačka stijena, Dolina Ropojana.
U južnoj strani Djevojačke stijene ispeli smo smjer “Dijaška” Slovenačkih alpinista 300m, V+ / IV , 3h.
Smjer su prvi ispenjali Slovenački alpinisti 1976god Stanko Mihev i Janez Žaling.
Prvobitni plan je bio da penjemo nešto prvenstveno u zapadnoj stijeni, ali poslije 100m penjanja, traverziranja, odustali smo zbog barijera u stijeni na koje smo naišli.
Da nebi penjački dan propao, uočio sam iz bivaka dijagonalnu pukotinu desno od francuskog smjera, na znajući da je i ta dijagonalna pukotina na desno ispenjana, sve dok nijesmo u prvoj dužini i do zadnje uočavali klinove.
Tako da mi je ovaj smjer posebno drag, jer smo našli alternativu i nijesmo se pokunjeni vratili kući.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Datum: 26.07.2024.god.
Ideja za penjanje ove eksponirane stijene javila mi se dok smo pješačili dolinom prošle godine na određene lokacije. S tim što mi se, gledajući iz doline učinjela lakša za penjanje.
Odlučni u toj namjeri da ispenjemo smjer, ugrabismo neki termin sredinom sedmice i zaputismo se na Prokletije Dejan i ja.
Autom stižemo u dolinu, naspram same stijene. Prvi put da nećemo morati pješačiti makadamskim putem kroz dolinu, sem nekih 300m, a onda lijevo kroz šumu u podnožju stijene. Zatim desnim kuloarom do na greben koji razdvaja dva kuloara. Na njemu planiramo spavanje pod vedrim nebom. Kada ne treba puno vremena da se utone u san, udisanjem čistog planinskog vazduha gledajući nebeski svod i sve vrhove u okruženju, pritom osjetiti taj mir i spokoj đe se ništa ne čuje, to su posebno lijepi trenuci, za mene najdraži u avanturi.
Prostor na kojem tražimo mjesto za spavanje, dosta je strm. Na par metara lijevo i desno su ambisi preko 100m. Udaljeni smo dovoljno od stijene u slučaju pada kamena.
Malo zasijecamo busenje, postavljamo kamenje za potrebe ležaja. I dobijamo dvije pozicije jednu do druge, toliko prostora zaravnjenog da dvije podloge mogu da se rašire.
Gledajući stijenu tik iznad nas, uliva mi malo nespokoja za sjutrašnje penjanje. Potvrdu za to sam dobio kada je Dejan podigao dron da snimi iz ptičije perspektive zapadnu stranu, i da približi detalje koji su nam i iz doline predstavljali problem.
U 19:30h već smo u vrećama za spavanje. Koliko je toplo, vruće mi je u ljetnjoj vreći, te bivak vreću preko nijesam ni navlačio. Uživam u planinskom miru, čitam, ali poslije desetak rečenica, opijen vazduhom, tonem u sam..
Probudim se tako tokom noći, vidim mjesečina kao da je dan, samo se okrenem na drugu stranu, ozarena lica svjestan da spavam na najljepšem mjestu koje mogu zamisliti. I tako sve do 5:00h kada se budimo za predstojeće penjanje.
Izjutra nema rose, nije hladno. Dejan sprema kašu i kafu.. Budi se dan, sve se jasnije vide vrhovi i dolina Ropojana, vijugajući prema svjetlima Vusanja i u daljini Gusinja.. U vreću sklupčan u sjedećem položaju dobijam skuvanu kafu, posebno dragi trenuci.
U 6:00h spremni sa potrebnom opremom idemo na penjanje.
Treba proći strmom travnatom policom 70m da bi ušli u smjer. Tim dijelom nad ambisom od 150m Dejan ide prvi i kuca u stijeni međuosiguranja u slučaju da se neko od nas dvojice oklizne na toj strmoj travnatoj polici koja je izvrnuta prema ambisu.
Dolaskom do zapadnog dijela, znajući sa snimaka drona da je to prva barijera koja će biti teška za savladati.
Tako izjutra za dobro jutro, okusismo dobrog adrenalina.
Bušimo za jedan anker na startu, Dejan ide prvi i traverzira po goloj vertikalnoj stijeni nad ambisom 200m. Postavlja i međuosiguranaja na 4 mjesta. Uspješno prepenjava-traverzira 10m. Buši i na drugoj strani i postavlja anker sa sidrišnom pločicom. Skidam užad sa sebe navezujem ih šesticom i kroz karabiner na sidrišnoj pločici. Dejan ih zateže na sidrištu. Tad prelazim barijeru tako što se ukopčavam karabinerom sa pojasa na duplo uže i traverziram do njega, usput skidajući međuosiguranja. Za svaki slučaj još jednim kompletom sam ukopčan na jedno uže..
Izjutra adrenalin luči i više nego što mi je bilo potrebno.
Dolazim kod njega na sidrište, na maloj polici đe ne možemo obojica da stanemo.
Navlačimo uže pomoću kojeg smo savladali barijeru i traverzirali.
Dejan penje gore 40m, i javlja mi na radio stanici da je nemoguće gore stijenom ispenjati smjer, jer ima puno teških detalja.
Složili smo se da odustanemo. Silazak niz uže izveli smo 45m ispod traverze. Da ne bi opet traverzirali. Pa okolo eksponiranim dijelom opet došli na policu koja vuče prema bivaku.
Dejan je za to da idemo kući.. Predlažem da penjemo u južnoj stijeni tik pored Francuskog smjera. Uočio sam dijagonalnu pukotinu koja vuče u desno. U početku se protivio, a onda krenu u pravcu đe sam planirao da uđemo u smjer.
Vodi prvu dužinu i izvještava da vidi u smjeru lijevo od nas boltove, koje su francuzi ostavili u mnogo lijepom i teškom smjeru. Penjali su ga prije 2 ili 3 godine.
Poslije 30m u smjeru koji sam vidio da možemo izvući liniju, Dejan javlja da je uočio stari korozirani klin. I neka, drago mi je da su se podudarila gledišta kuda bi jedino bilo moguće savladati stijenu.
Penjem i ja kao drugi. U sljedećim cugovima, takođe nailazimo na klinove, rekao bih iz vremena 70- tih godina prošlog vijeka.
Uglavnom, oni su ostavili u smjeru 6 klinova i za to vrijeme i uslove dobro izvukli liniju do vrha, a mi ga vjerovatno prvi ponovili..
Stijena dosta krušljiva sa najtežim detaljom V+, prosjek IV.
Visina stijene 240m, dužina smjera nešto malo više od 300m.
Silazak smo izveli južnim krajnjim dijelom, abseilom 5 dužina užeta. Postavljajući ankere sa sidrišnim pločicama i karabinerima.
Vrućina nam nije dozvoljavala duže zadržavanje na mjestu bivaka, iako nam je bio potreban odmor, već smo se spakovali i zaputili prema dolini, odmarajući se u hladovini bukove šume tokom silaska.
Nije nam trebalo puno hoda do auta. A onda kod prijatelja Adisa i Kelija u restoranu Grlja.
I kao što to obično biva, naši prijatelji gostoprimljivi ne dozvoljavaju da platimo ručak.
Odmarajući u prirodnoj hladovini restorana dobrih dva sata..
Rajko
