"đe me povede"
orjen
reovačke grede
U Reovačkim gredama na Orjenu ispeli smo prvenstven smjer tradicionalnom alpinističkom tehnikom “Đe me povede” VII- / V-, 210m, 7h.
Smjer se nalazi u sektoru najeksponiranijih stijena, 15m lijevo od smjera “Tribute” VI+ njemačkog alpiniste Stefana Lieba. Penjući taj smjer prije dvije godine, vidio sam da možemo probati nešto u ovom sektoru, đe je centralna eksponirana barijera na prvi pogled neosvojiva. I eto, poslije 7h veoma teškog i neizvjesnog penjanja uspjeli smo.
U smjeru smo ostavili 2 klina, 4 “pješčana sata” i tri sidrišne pločice(po jednu u najtežim cugovima).
Naveza: Vuk i Rajko Popović
Trudim se da pored svih komercijalnih antivnosti u prirodi, jednom mjesečno ispenjemo neki dobar smjer.
Tako smo ovim smjerom održali kontinuitet.
Dejan je bio zauzet poslom, te smo Vuk i ja krenuli u alpinističku avanturu, prvu u suvoj stijeni ove godine, poslije više zimskih.
Prvo pitanje Vuka bilo je-Do koje ocjene si mislio da penješ..? Znajući đe idemo, rekoh, biće oko šest..
Reovačke grede su pristupačne, iz razloga što ne moramo kampovati da bi ispeli smjer, sve možemo smjestiti u jedan dan, doduše malo naporno, tako i biva.
Rano krećemo sa Cetinja autom. Poslije dva sata vožnje stigli smo na Crkvice, odakle lošim makadamskim putem nastavljamo autom 4km što bliže Reovačkim gredama. Navlačimo alpinističke pojaseve nakačene raznom gvožđurijom alpinističkih rekvizita, omanje alpinističke ruksake i krećemo pješaka da pristipimo stijeni.
U podnožju stijena razgledam kojim smjerom da penjemo. Vidim da centralna barijera ima veoma težak detalj cijelom svojom širinom.
Pravimo pauzu uz sendvič dok osmatramo stijenu. Kako Vuk nije redovan u alpinizmu, ja ću voditi cugove u cijelom smjeru.
Prvi cug je lak, ocjena III 30m, drugi cug IV+ 30m i tu se već uočava čvrsta, kompaktna stijena koja je idealna za penjanje.
Treći cug je skoro gola stjenovita površina 60° nagiba sa vrlo malo mogućnosti za postavljanje međuosiguranja. Na nekim djelovima i mokra od slivanja vode niz vertikale, stvarajući male lokvanje sa pitkom vodom. Ocjena u ovom cugu je V-.
Četvrti cug je najteži, vertikalna stijena sa vrlo malo hvatova, u jednom dijelu previjesna. Postavljam jako sidrište u vidu dva klina, zaglavka i manja zamka. Vuku se ne sviđa što mora sjedjeti u pojas na vertikalnoj stijeni, bez mogućnosti da osloni noge. Započinjem penjanje tog teškog detalja. Kucam klin u jedinu pukotinu prije previjesne gole stijene. Dalje nemam mogućnosti za međuosiguranje. Tražim Vuku da mi iz ruksaka doda akumulatorsku malu bušilicu preko užeta i da njome izbušim rupu za anker i postavim sidrišnu pločicu kao međuosiguranje. U daljem penjanju se snalazim pomoću gurtni kojima postavljam zamke na ispupčenjima u stijeni, kao međuosiguranje i oslonac dok zakucam klin jednom rukom, drugom držeći se čvrsto za stijenu. Odmorim malo u međuosiguranju pa nastavljam dalje. Još je neizvjesno oću li uspjeti da savladam cug. Poslije previsa i vertikale polako se smanjuje nagib, čak nailazim na idealan “pješčani sat” koji mi služi za veoma dobro međuosiguranje, a ubrzo i sidrište. Ponovo nalazim mogućnost za dobar “pješčani sat”. Ocjena cuga je VII-.
Sad nastupa Vuk kao drugi u najtežem cugu. Ovo je za njega veoma visoka ocjena, pogotovo u tradicionalnom penjanju. Za svaki slučaj uzeo je ručnu penjalicu. U početku cuga ostavljamo jedan klin i sidrišnu pločicu. Vuk sa velikim naporom otkucava klinove i skida međuosiguranja u previjesnom dijelu i nekako penje do sidrišta, vidno uzbuđen pod dejstvom adrenalina u čistoj vertikali iznad ambisa..
Peti cug izgleda malo lakši, međutim ulaskom u njega uočavam da je najmanje VI-.
Vrijeme leti, skoro 6h penjemo. Vjerujem da poslije ove dužine dolaze lakši cugovi. U petom cugu ostavljam pješčani sat i sidrišnu pločicu. Nalazim se na izlazu iz žlijeba, na blago previjesnom detalju, direktno iznad ambisa 200m, odakle vidim gore lakši dio. Brzo postavljam sidrište i dajem Vuku znak da krene.
Naredni cug od 50m je završni, u njemu je ocjena IV+. Mogao sam još gore da idem malo nižom ocjenom, ali da nas mrak ne uhvati u stijeni, odlučio sam da krenem lijevo, da što prije dođemo iznad klanca kojim ćemo se najlakše vratiti u podnožje stijena. Dest metara od smjera lijevo i već sam ugledao vertikalu prema klancu.
Osjećamo veliko zadovoljstvo ispenjanim smjerom, ali po običaju, ne veselimo se pretjerano dok se ne spuštimo bezbjedno na sigurno u podnožju stijena.
Postavljam sidrište u vidu jedne sidrišne pločice i klina. Vuk se spušta prvi abseilom 45m do kose klanca. Za njim i ja, odakle još jedan 45m postavljajući komad užeta oko drveta. Do bezbjedne pozicije sa koje nastavljamo hodatati do mjesta đe smo ostavili nešto stvari. Tu se tek iskreno radujemo što smo istrajali da ispenjemo smjer do kraja, i da se poslije poslije 7 sati penjanja spuštimo u podnožje u prije mraka. Na tom mjestu u sumrak spremamo paštu na gorionik i sabiramo utiske..
A onda poslije večere i odmora, laganim hodom po mraku, markiranim stazama do kola, koja nas čekaju u bukovoj šumi na pola makadamskom putu Crkvice-Sedlo.
Rajko
#djemepovede #reovackegrede #orjen #slobodnipenjacicetinje #tradclibing #alpinisme #alpinism #climbing #crnagora
