"dobrih drugova"
prokletije
južni vrh karanfila
Kompletni izvještaj sa skicama.
Prokletije 21-23.02.2025.god.
Još jedan pionirski uspon! Tačnije, popeli smo zapadnu stijenu Južnog vrha Karanfila/Maja e Keqe 2441mnm, kao prva naveza koja je to izvela zimi. Smjerom “Dobrih drugova”, koji je popet 1980god u ljetnim uslovima, u sastavu: Petar i Pavel Podgornik, B. Popović i D. Lalović. Tad su ga ovako ocijenili, 600m, VI.
Mi smo izveli prvo zimsko ponavljanje u veoma ekstremnim uslovima, pod konstantnim obrušavanjem snijega, pri temperaturi vazduha od -20°C, ocijenivši smjer: “Dobrih drugova” 700m, M7, 60°-95°, 9h.
U smjeru smo ostavili 3 ankera sa sidrišnim pločicama u prvih 120m i to prošle zime za potrebe silaska, kada smo odustali. I jedan klin u završnom grebenu.
Silazak smo izveli jugozapadnom stranom Južnog vrha Karanfila, niz smjer “Šećerni snjegopad” kojeg smo popeli prije mjesec dana i opremili ga tad za potrebe silaska sa Karanfila.
Stipe Božić, proslavljeni svjetski alpinista je prvi izveo pristup Južnom vrhu Karanfila zimi 1983 godine preko vrhova Karanfila ” grebenski, a mi smo prvi popeli 2020 god sjevernu, 2024 god južnu, 2025 god zapadnu i jugozapadnu stijenu Južnog vrha Karanfila zimi.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Učestale zmiske akcije nas vode na Prokletije dva do tri puta mjesečno. Prokletije nam nude nešto čime svaki put možemo pisati istoriju crnogorskog alpinizma i ujedno Prokletija, pogotovo zimi. Zato jer se vrlo malo penjalo zimi alpinistički u ovom planinskon masivu. Zahvaljujući tome imamo priliku i privilegiju u proteklih 8 godina da konstantno penjemo pionirske uspone.
Pored te činjenice, Prokletije su nam postale pristupačne, kao što nam je Lovćen bio u počecima, omiljena planina za avanture i akcije. S tim što su Prokletije mnogo izdašnije i nepresušne u pogledu vrhova i litica za penjanje i istraživanje, kao i spokoj koji pružaju kada se upuštimo u masivu ove robusne i djelimično ne otkrivene planine.
Poslije prethodnog alpinističkog poduhvata u vrhu Čokišta, znali smo koji smjer i vrh su sljedeći.
To je zapadna strana Južnog vrha Karanfila, kuda je popet ljeti smjer “Dobrih drugova” VI. Smjer u kojem smo pred kraj prošle zime odustali na 120m, jer se Deši “žurilo”, čekali su ga poslovi radova na visini(šala). Shvatili smo da se za dana ne možemo popeti i spuštiti, jer nam je prvih par dužina uzelo dosta vremena.
E zahvaljujući ankerima sa sidrišnim pločicama koje smo tad ostavili za potrebe silaska, ovog puta jedan anker na ključnom detalju u previsu, mnogo nam je pomogao u savladavanju previsnog točila, kao međuosiguranje.
Odlazak u Gusinjski kraj me raduje svaki put. Jer idem neđe đe konstantno osjećam dobru energiju, srdačnost i gostoprimstvo ljudi iz tog kraja.
A tek zimski boravak na planini 3-4 dana, većinom prepušteni slobodi i spokoju robusnih Prokletija i akciji koja predstoji.
Po završetku akcije, obavezno je da se čujemo i vidimo sa prijateljima iz Gusinja i Vusanja, skupa pođemo na piće ili ručak, a onda odmorni laganom vožnjom opet preko Albanije kući. Sve skupa jedan izvor nepresušne dobre energije koju crpimo do sljedeće akcije, dok ne potrošime zalihe..
Nego da počnem sa akcijom.
Dolaskom suvim putem kroz dolinu Grebaje autom, olakšalo nam je pristup stijeni da manje hodamo do odredišta.
Sa svom opremom na sebi, težine po 25kg, hodamo do treće livade. Dalje strmim kosama u podnožju Prijestola, do ispod zapadnih stijena Karanfila.
U zaklonu velikog kamena okrenuti dolini postavljamo kamp. Temperatura vazduha je oko -10°C.
Niz izraziti usjek kuda ide smjer “Dobrih drugova”, konstantno pada sitni snijeg nošen strujanjem vazduha niz vertikalu koja se proteže 700m visine.
Pretpostavljamo da nas sjutra izjutra rano čekaju ekstremni usovi sa otežavajućim okolnostima i potencijalnom opsanošću od pada veće količine snijega ili lavine, jer je to glavno točilo po toj strani.
Bez obzira na sjutrašnje dešavanje, udobno i toplo spavamo od 18:00h-3:00h.
Uobičajeni jutarnji protokol, kafa, ovsena kaša, čaj, odmaranje, spremanje i u 4:30h spremni za pokret..Temperatura vazduha je -15°C.
Hodamo strmim kosama 150m visinske razlike do samog ulaza u smjer. Pred sam ulaz u smjer nalazi se ogromna gomila snijega piramidalnog oblika, naslaganog od slivanja niz vertikalu, baš tu kojom trebamo da penjemo, usjekom.
Još je mrak, 5:00h kada Deša započinje penjanje, sa 1740mnm. U prvih 30m već nailazi na vertikalni tvrdi snijeg nagiba 80°, da bi u jednom dijelu nagim prelazio u čak 95° blagog previsa.
Nego to nije problem, to je zadovoljstvo penjanja, da nema konstantnog padanja sitnog snijega direktno na nas. U pojedinim trenucima osjećamo kako nas guši prilikom udisanja punim plućima od napornog penjanja, pasivno udišući sitne sniježne čestice u pluća. I u tim situacijama, iako dišemo punim kapacitetom, osjećamo da nam hvali vazduha.
Postavlja prvo sidrište poslije 30m. Nastupam i ja, doživljavajući sve gore navedeno.
Temperatura vazduha i subjektivni osjećaj u svitanje dana je -20°C.
Veoma ekstremni uslovi: niska temperatura, mrak, snijeg ne prestaje da se obrušava po nama dok penjemo vertikalni sniježni zid i potencijalna opasnost od veće gomile snijega ili moguće lavine, što je mala vjerovatnoća pri tako niskoj temperaturi vazduha.
Nastavlja Dejan da vodi navezu, penje do manjeg udubljenja ispod previsnog zaleđenog točila. Mjesto đe nam je bilo prvo sidrište prošle zime.
U toj manjoj špilji ili polici ne nalazi anker sa sidrišnom pločicom i karabinerom koji nam je tad poslužio za treći abzejl u povratku.
Zahvaljujući radio stanicama komuniciramo, inače bez njih ne bi se mogli čuti ni sa neposredne blizine od buke i šuštanja koje stvara sitni snijeg padajući konstantno niz vertikalu po nama.
E ako sam mogao nazvati smjer koji smo popeli u jugozapadnoj stijeni ovog masiva, “Šećerni snjegopad”, ovaj da nema ime, nazvao bih ga Sniježna Nijagara!
U filmu, koji ću ubrzo da montiram, biće prikazana situacija, prilikom mog ulaska u tu malu špilju na sidrište kod Dejana, kad komentarišem, da je “Šećerni snjegopad” bio igra za ovaj smjer i uslovi penjanja.
U udubljenju, na tom sidrištu ne nalazimo anker.
Iznad nas je sniježna zaleđena tavanica, visine 120cm. Izlazi u previsu iznad ambisa još 1m.
Nailazimo na ozbiljan problem kako dalje. Po opisu prvih penjača ljeti, oni su zaobilazili desno po otvorenoj stijeni ispod ovog dijela koji je ljeti zaglavljeni kamen sa previsom.
Dejana osiguravam dok osmatra po lijevoj strani nagnut nad ambisom, i prilikom osmatranja, uočava naš anker gore vertikalno na visini od 2m. Nije moglo bolje da bude u datom trenutku. Idealno će nam poslužiti kao međuosiguranje da savladamo izuzetno teški previs.
Započinje penjanje, snijeg ne prestaje da mu otežava penjanje, u jednom trenutku dobija napad panike od sitnog snijega koji mu direktno pada u prostor između prednjeg dijela jakne koji je u ravni sa ustima, zatvarajući mu dotok vazduha.
Okreće se u stranu i povija glavu na dolje da se pribere…
Penje na mišiće ruku, zabijajajući cepine u zaleđeno vertikalno točilo, oslanjajući se raskoračnim stavom o glatkim bočnim stjenovitim stranama usjeka, niz koje mu se povremeno okliznu šiljci dereza čime mu dodatno oduzima snagu u napredovanju.. Uspješno penje bez pada taj detalj. Vuče dalje za dužinu užeta do sljedećeg ankera koji nam je poslužio tad za drugi abzejl.
E sad ja nastupam sa ruksakom koji me dodatno povlači nazad.
Na moje iznenađenje, zahvaljujući činjenici da sam zategnut užetom kao drugi, dosta dobro savladavam i ja tu prepreku. Ali snijeg stvara dramu, ne dozvoljava da dišem normalno. Spuštam i povijam glavu ka prsima, jer jedino u tom položaju ne udišem sniježne čestice.
Pomislih u trenutku dok odmaram, da ovo mogu nekako samo na tren približiti nekom kad me pita:”Kako je bilo”?
Na sidrište smo opet kao pod sniježnim tušem.
Svanulo je, jedan otežavajući faktor manje.
Uočavamo dio na kojem smo odustali prošle godine.
Tad su nam bili mnogo lakši uslovi, i što se tiče nagiba i padanja snijega.
Imamo dvije varijante, jedna je desno da se izbjegne previsno točilo, kuda su ljeti penjali ili po previsnom zaleđenom točilu.
Odlučujemo se direktno po previsnom zaleđenom točilu.
Od hladnoće go pro kamere su već otkazale, iako smo za njih napravili neoprenska kućišta da ih štite od hladnoće.
Dejan penje opet nagib 80° tvrdi i zaleđeni snijeg pola dužine užeta, a onda prelazi u nagib 90° i 95°, kombinacija snijega, leda, stijene. Prizor je jeziv, u takvoj poziciji još mu i konstantni snijeg obrušavanjem zadaje dodatne probleme.
Izvlači mačak i taj cug, čime uliva nadu da ćemo vjerovatno popeti cijeli smjer kad je to izvukao
Krećem i ja kao drugi, već na pola dužine od hladnoće ne osjećam prste na rukama. Trpim bol, pokušavajući u unutrašnjost rukavice da povučem prste i skupljanjem u obliku pesnice da ih ugrijem. Ne uspjievam, nastavljam dalje do previsa, okrećem se niz vertikalu, direktni ambis od 200m, govoreći Dejanu koji je 10m iznad mene na sidrištu: “Moj sine, što si ovo penjao”?! Meni kao drugom je ogroman rizik u previsu od pada, a ne tek kako je njemu kao prvom bilo.
Na sidrište mu saopštavam da je on kao prvi u navezi popeo upravo najteži smjer zimi, minimum ocjena M7. (Moj je kao prvome smjer “Strijela” sjevernom stranom istog masiva).
Dalje 30m ide nagib zaleđenog snijega 70°. Poslije 200m vertikale prelazimo u malo lakši dio 50m nagiba 45°.
Dalje po pravcu slijedi vertikalno sniježno točilo 20m. Lijevo od njega vertikalno preko terena miksa leda, stijene i snijega penjemo 50m M5.
U sljedeći sniježni usjek po prethodnom pravcu 80m nagiba 50°, zatim 50m 60°, odakle prelazi konstantno u sniježni nagim 70° do pred greben dvije dužine po 45m. Sve to penjemo istovremeno, bez sidrišta, naizmjenično Deša postavlja međusidrišta, a ja u napredovanju ista skidam, nepredujući brže.
Izlazna dužina na greben po kosim pločama prekrivenim rastresitim snijegom je težine M5.
Na grebenu se napokon ugrijavamo obasjani suncem. Do tog trenutka nam nije padalo na pamet da podižemo dron, jer prste na rukama ne bi mogli ugrijati da smo skinuli rukavice.
Sa te pozicije Deša podiže dron da se orjentišemo koliko imamo do vrha i kojim pravcem da penjemo.
Poslije 7 sati neprestanog penjanja uzimamo nešto hrane iz ruksaka da povratimo energiju i snagu.
Dalje penjemo stijenom po razvaljenom grebenu dvije dužine užeta M4+ i M3. U prvoj dužini prilikom otkucavanja klina, isti puca, što prvi put doživljavam, zakucavam ostatak i ostavljam u grebenu.
Grebenom dalje do uzvišenja, sa kojeg preko sniježnih “noževa” i grebena poslije 9 sati penjanja izlazimo na Južni vrh Karanfila, već drugi put u nepunih mjesec dana.
Ogromno je olakšanje što već znamo da imamo najbrži silazak sa Karanfila, a to je niz smjer “Šećerni snjegopad”, kojeg smo popeli prije mjesec dana i u njemu za potrebe silaska/abzejla ostavili ankere sa sidrišnim pločicama, karabinerima i klinovima.
Na vrhu provodimo pola sata, zadovoljni ostvarenim podvigom. Svjesni da smo popeli jedan od najtežih smjerova zimi.
U 15:00h krećemo sa vrha, sad već poznatim pravcem u “Šećerni snjegopad”.
Zahvaljujući tome što smo za potrebe silaska opremili smjerove: “Šećerni snjegopad”, “Familijarni”, “Pisanje istorije”, “Prvi zimski”, sada u masivu Čokišta i Karanfila ostavili smo i olakšali budućim alpinistima lakši, brži i bezbjedniji povratak sa ovih robusnih grdosija kao što su Karanfili i Čokište.
Za sat i dvadeset minuta bezbjeno smo se spuštili sa Karanfila, a onda niz strme sniježne kose 400m niže pred mrak stigli u kamp.
Na kraju dana sabiranje utisaka i anlaliza faktora uspješnog uspona: upornost, istrajnost, izdržljivost, otpornost, tehnike penjanja, uslovi, opasnost i još mnogo toga što jedan ovakav poduhvat podrazumijeva.
Još jedna noć u šatoru i trećeg dana silazak u dolinu.
Rajko
