"Domaćinski a direktni"

durmitor

boljske grede

Durmitor-Boljske grede 20-21.06.2024.

Nekoliko godina unazad planiramo penjanje u Boljskim gredama, ali nikako da odredimo termin. I evo tek 2024 godine dođoše na red, kao kratke pripreme za buduće akcije.

Pored Dejana i mene, sa nama na avanturi je i Tamara.

Prvi put idemo u tom dijelu Durmitora, tačnije dolinom Komarnice.

Od Šavnika skrećemo prema kanjonu Nevidio, a dalje dolinom Komarnice u pravcu Boljskih greda, koje se protežu duž doline oko 3km.

Dolaskom na kraju puta, odakle ne možemo dalje autom, dočekuje nas ljubazni domaćin, nudeći se, da na njegovom imanju parkiramo auto.

Ugledavši mnoštvo bungalova na više lokacija duž doline, shvatih da većina mještana započinje sa turističkom djelatnošću, i da će oni biti pioniri razvoja turizma u tom kraju, kao što je to bio primjer u mnogim sada već popularnim destinacijama u regionu. Ubrzo sam se uvjerio čemu ta ekspanzija, kada smo krenuli markiranom stazom do velike livade đe smo planirali da kampujeno, u dužini od 5km, koračajući kroz visoku šumu, tik uz potok, planinskom stazom izuzuzetno dobro markiranom, koja vodi skroz do Dobrog dola ispod vrha Sedlo, zaključio sam da je možda i najljepša planinska staza u Crnoj Gori.

Tamari je ovo bilo po njenoj želji, da nije previše eksponirano, a da se pješači sa ruksakom srednje težine i uživa u pogledu na potok i manju prašumu.

Poslije sat ipo hoda stižemo do velike livade sa koje možemo jasno uočiti sektor stijena koje smo planirali da penjemo.

Na sred livade nalazi se drvo zove. Ono će nam poslužiti kao hladovina za kamp.

Tamara postavlja kamp, dok Dejan i ja durbinom osmatramo koju liniju da penjemo u stijeni, a da opet u cijeloj dužini bude savladiva i da je što više pravolinijska.

Ubrzo uočavamo 2-3 varijante. Podiže i dron da snimi stijenu naspram samih vertikala.

Na velikoj livadi obrasloj visokom travom, u potpunoj tišini, koju povremeno para neobični krik divlje životinje iz četinarske šume, ležimo na podlogama spremajući nešto za jelo, gledajući da što prije uđemo u šatore i zaštitimo se od komaraca, kojih u predvečerje ima previše.

Temperatura vazduha je dosta visoka, sa šatora skidam spoljašnji sloj, ostavljam samo unutrašnji mrežasti koji nam služi kao zaštita od komaraca.

Stijene su okrenute blago zapadu, što nam ukazuje da ćemo do podne imati hladovinu u smjeru. Zato ranije ustajemo da bi izbjegli vrućinu, koja je ekstremna za ovo doba godine, ne jenjavajući ni na visinama.

Tokom noći opet nas budi isti krik divljači, ali ovaj put na 30m od šatora, kao da oće da kaže da smo na njegovoj teritoriji. Uzvraćam i ja vikom da ga otjeram u čemu uspijevam. Zaključujem po kriku da je lisica, možda neka veća, jer je baš gromoglasan krik u tihoj noći. Nastavljamo dalje neometano da spavamo sve do 3:00h kada nas budi alarm na telefonu.

Po mraku, u 4:00h krenuli smo od šatora kroz šumu prema stijenama. Visoka prašuma odaje utisak kao da smo u nekom epskom filmu.. U svitanje, približavajući se stijenama, uočavam da su veoma eksponirane, i da su iz doline izgledale lakše za penjanje.

Orijentacija ulaska u smjer su dvije visoke jele u podnožju stijena.

Dejan insistira da vodi navezu.

Poslije dva laksa cuga, dolazimo pred glavnu vertikalnu barijeru.

Stijena je u tom dijelu dosta krušljiva sa težim detaljima u trećem cugu. Ostavljamo u tom cugu 2 klina. Izlazak iz tog cuga je na terasi blago lijevo, iz kojeg ide žlijeb pravo gore. Na sidrištu ostavljam komad užeta oko male krivulje četinara i anker sa sidrišnom pločicom.

Četvrti cug žlijebom pravo gore, klin ostavljam i u tom detalju, poslije 25m prelaz desno u kaminom još 20m gore.

Na sidrište ostavljamo još jedan anker. Peti cug opet kaminom, pa otvorenom stijenom do previjesnih stijena. Tu opet sidrište.

Sa njega lijevo 2m previjesnom stijenom teži detalj, na njemu anker sa sidrišnom pločicom. Zatim pravo gore žlijebom i manjim kaminom do krivulja. Još jedan cug i njime lakše do na vrh stijena, okruženi krivuljama četinarskim.

Sreću smo imali što smo duž cijelog smjera bili u hladovini. Na vrh izlazimo tačno u podne, đe osjećamo ekstremnu vrućinu i jako zračenje sunca. Tokom penjanja bilo je i muva i komaraca kao da smo penjali stijenu pored Skadarskog jezera, a ne u litici na 1800mnm. Pokazatelj da nešto nije u redu i da klimatske promjene ostavljaju trag..

Poslije kratkog osvježenja vodom odmah smo se dali na spuštanje užadima niz istu liniju kojom smo se ispenjali. Bušeći i postavljajući sidrišne pločice na sidrištima. Silazak ide sa jednog na drugo sidrište, samo na sredini smjera postavljam dvije sidrišne pločice da silazak ide pravolinijski.

Poslije 2h absejlovanja, stigosmo bezbjedno u podnožju stijene, a onda što brže spuštanjem niz sipare do šume, pa u kamp poslije 11 sati akcije.