"Heckmayer-Harrer"
Eiger north face
alpi
Ekspedicija Eiger 2-9 Mart 2025.
U Švajcarskim Alpima, tradicionalnom alpinističkom tehnikom popeli smo takozvani posljednji problem Alpa, sjevernu stijenu Eigera 3970mnm smjerom Heckmayer-Harrer vertikalni “zid” 1800m visine, ED2, V+, M6, WI5, 24 sata,. 5-6. mart.
Silazak smo izveli zapadnom stranom. S tim što smo na 3640mnm opet pod otvorenim nebom u vrećama proveli još jednu hladnu noć.
60 sati akcije.
I to u zimskim uslovima pri temperaturi vazduha -17°C.
Sa bivačenjem u stijeni na maloj polici na kojoj jedva dvije osobe mogu se zbiti, nad ambisom od 1500m.
Tokom dva dana penjanja i trećeg dana spuštanja zapadnom stranom, nikog nije bilo u Eigeru sem nas dvojice.
Ocjena ED2 sve govori o ovom smjeru, čak je za ocjenu teže nego u sjevernoj stijeni Grades Jorasesa koju smo popeli prošle godine.
Ovo je kruna naše alpinističke karijere, a ubjedljivo najveći uspjeh Crnogorskog alpinizma, čak i u nekim zemljama u okruženju.
O ovom najpoznatijem smjeru u svijetu maštaju mnogi alpinisti širom svijeta, kao što smo i mi 8 godina, kada smo nedorasli ovom izazovu imali dva pokušaja.
Nastupali smo kao nezvanična Alpinistička Reprezentacija Crne Gore. Alpinistička Komisija, čiji sam član tako je odlučlila na posljednjem zboru Alpinista, a Planinarski savez potvrdio. Zašto nezvanična? Zato što Ministarstvo sporta ne priznaje sport koji nije takmičarskog karaktera.(za razliku od zemalja u okruženju)
Dio tima ove ekspedicije bila je i moja supruga Tamara kao moralna podrška u jednom od hotela u Grindelwaldu dok smo penjali, čime smo joj skratili život nekoliko godina od silne brige, gledajući iz hotela na robusnu stijenu Eigera.
Dejan je vodio skoro cijelu navezu, samo sam ja vodio nekoliko dužina užeta dok je Dejan bio iscrpljen.
Do 1938 godine svi vrhovi u Alpima sa svih strana bilu su popeti, samo je prkosila sjeverna stijena Eigera (vertikalni zid 1800m visin), koja je u tim prvim pokušajima uzela 8 života, a do danas 64.
Prvo zimsko ponavljanje izvedeno je 1961 godine.
Iz zemalja iz neposrednog okruženja, niko nije popeo sjevernu stijenu Eigera, sem Hrvatski alpinisti Stipe Božić i Edo Retelj.
O ovoj stijeni snimljeno je nekoliko igranih filmova i mnogo dokumentaraca.
Samo odgledajte film “North face” i biće vam jasno što je sjeverna stijena Eigera.
Ovu ekspediciju, kupovinu dodatne opreme, pripreme na Prokletijama, sve sam finansirao sam.
Poslije mnogih poduhvata u kojima ništa nije prepoznato, kao ni prošlogodišnji uspjeh u Grandes Jorassesu, očekujem “reakciju”: Opštine Cetinje, Planinarskog saveza i Ministarstva sporta.
Hvala mojim kolegama iz komisije i istinskim alpinistima: Đoku Vujičiću i Ivanu Lakoviću, koji su jedini prepoznali značaj ovog podviga.
Tokom odvijanja ekspedicije, dobio sam unuka Bodina Popovića od mog mlađeg sina Vuka. I ovaj uspjeh posvjećujem njemu!
Zamislite moj osjećaj sreće u jednoj sedmici dobiti unuka od mlađeg sina, a sa starijim sinom popeti sjevernu stijenu Eigera. Hvala Velikom Gospodu Bogu na svemu!
Opširni zvještaj slijedi u daljem tekstu.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Rajko
Istorijat Eigera
Nekada dok se još nijesmo bavili ovim, a to je bilo prije 14 godina. Gledao sam film “North face”. Film je snimljen po istinitom događaju iz 1938 godine, kada su pokušavali da savladaju posljednju nesavladivu stijenu u Alpima, sjeverno lice Eigera.
I tako dok sam gledao film iz udobne fotelje, sa konstantnim neprijatnim osjećajem gledanja tih zastrašujućih prizora, nad ambisom te robusne stijene i svega onog što im je priredila, zapitah se na kraju filma: “Što ćera ove ljude, da rizikuju svoje živote”?
I tako dođosmo i mi u istoj situaciji, da nas obuzme tolika želja u savladavanju te iste stijene, kao da nam sve od nje zavisi. Kakva je to strast za akcijom-avanturom, teško je objasniti.
Ne znam ni danas odgovor na ovo pitanje što nas ćera?
Još jedan slučajni primjer i potvrda da u svemu tome ima meditacije pokretne, osjećaja sadašnjeg trenutka, kada je fokus samo na penjanje, kada se o ničem drugo ne razmišlja.
I tako dok sam čitao knjigu Ekarda Tola “Moć sadašnjeg trenutka”, zamislite slučajnosti, đe pisac navodi jedan primjer “Ne morate penjati sjeverno lice Eigera, da bi osjetili moć sadašnjeg trenutka”, e mi izgleda moramo.
Prvi naši pokušaji
Već 8 godina čekamo realizaciju ovog plana. Dejan je tad vođen nekim penjačkim entuzijazmom kao vrlo mlad poslije uspona na Materhorn, kada su on i Vuk imali 18 i 16 godina, predložio da sljedeći bude ni manje ni više nego sjeverna stijena Eigera.
Tad kad smo popeli Materhorn to je bio uspon grebenski iz pravca Italije, poslije malo više od 2 godine iskustva u planini.
Vođen tim mladalačkim zanosom, a ja takođe entuzijazmom i nedovoljnom informisanošću o tome kolika je razlika popeti grebenski Materhorn ili sjevernu stijenu Eigera, prihvatih ideju da penjemo tu robusnu stijenu i krenusmo u sprovođenje te sulude ideje sa tako malo iskustva.
2017 godine prvi naš pokušaj bio je u drugoj polovini aprila. Isti sastav kao i sad Deša i ja.
Kad sam autom stigao u Grindelwald i ugledao sa desne strane iz auta prema sjevernoj stijeni Eigera, prvo što mi je palo na pamet, da se istog trena okrenem na prvom proširenju i vratimo kući. Eiger je izgledao zastrašujuće sa svojim vertikalnim zidom, koji je visoko u nebo parao oblake.
Ipak vođeni nekom odvažnošću, odlučismo se da ipak probamo. To je ono kad imaš odvažnosti 80%, a svega drugog: pripreme, znanja, tehnike, sposobnosti i izdržljivosti opstati u tako ekstremnim uslovima i svega onog potrebnog za ovakav poduhvat iznosi 20%.
Zato i nijesmo tad imali nikakve šanse za nešto što je toliko prkosilo penjačima sa mnogo većim iskustvom u prvoj polovini prošlog vijeka, a i dan danas, jer u tom smjeru nije ništa olakšano, sem što je oprema malo bolja. Zato smo odustali poslije 500m penjanja, pri prvim težim tehničkim detaljima. Neiskustvo penjanja stijene cepinima i derezama, pogotovo pri niskoj remperaturi. Gledano sad iz ove perspektive, teška budalaština i nepripremljenost za nešto ovako zahtjevno. Samo kad se sjetim kolike kabaste ruksake smo tad nosili, sa opterećenjem po 15kg.
Zatim neadekvatna garderoba, bez trećeg sloja goretexa..
Ipak ponosni što smo pokušali, vratismo se na Cetinje dignute glave, ali ne odustajemo od Eigera. Već planiramo sljedeće godine da opet pokušamo.
To vam je kad neko hoće da preskoči 8 stepenika u alpinizmu i da zakorači na deveti, tako gledam danas na to naše zalijećanje na “mišiće”.
2018 godine opet odlazimo u Grindelwald sa boljom strategijom, fizičkom i tehničkom pripremljenošću.
Bio je to jun mjesec, da bi izbjegli penjanje stijene u snijegu i izbjegli hladnoću.
Međutim to nosi velike opasnosti, a to su odroni kamenja koji su česti u toplijem periodu. Iako smo znali da se ne preporučuje penjanje sjeverne stijene Eigera u ljetnom periodu, sem rano proljeće i kasna jesen, mi vođeni nekim našim strategijama odlučujemo se ipak za jun.
Sa nama je i moj mlađi sin Vuk, koji će biti u kampu dok Dejan i ja budemo penjali.
Tad u tom pokušaju penjanja sjeverne stijene Eigera, izložili smo sebe najvećem riziku od kad se bavimo penjanjem.
Od ulaza u smjer na 2200mnm pa sve do 2900mnm đe smo odustali konstantno su padali krši niz vertikalu stvarajući različite jezive zvukove u zavisnosti od veličine i oblika kamenja. A kad bi začuli to frktanje, hučanje, zviždanje, kad kamen pada sa ogromne visine probijajući vazduh, stvarajući taj jeziv zvuk, na raznim udaljenostima od nas, povikali bi istovremeno “Pazi kamenje”, tad bi se pribijali uz stijenu.. Osjećao sam se bespomoćno, ništa nije zavisilo od nas, kao pod kanonadom topovskom.
Dok u jednom trenutku pred traverzu Histerstors ne donesoh konačnu odluku da odustanemo i da nađemo spas u otvoru na 2670mnm đe su Švajcarci ostavili otvor kada su probijali tunel za turistički vozić koji vijuga kroz Eiger do Glečera na 3500mnm.
Dejan teško podnosi moju odluku. Pokušavam da mu objasbim koliki je stepen rizika pri obrušavanju kamenja, a koliki će tek biti na 3 ledena polja koja nas čekaju u nastavku, na kojima nebi mogli da ih izbjegnemo, na kojima su mnogi doživjeli tragediju.
Sad sam sto posto siguran da sam bio u pravu kad sam donio tu odluku, iako smo bili tehnički pripremljeni, ipak smo bili nedorasli takvom izazovu i teškoćama koje bi slijedile.
Protekli niz godina nikako da se opet organizujemo, Eiger nas je “zakucao” da o ničem drugom ne pomišljamo.
Prošlogodišnje ljetnje pripreme na Prokletijama i Durmitoru, penjući smjerove visokih ocjena, i na Dolomitima, bila je odlična uvertira za Grandes Jorasses i penjanje smjetra Walkerov stup. Takođe jedan od tri problem Alpa, koji smo realizivali prošle godine i dalo nam samopouzdanja i za posljednji problem Alpa, Eiger north face.
Proteklih par godina, pokušavao sam da uskladim pripreme, slobodan period, dobru vremensku prognozu, veliku želju i odvažnost da opet krenemo na Eiger..Ali nikako sve da se uskladi.
Ovaj put sam znao sve što treba odraditi 3 mjeseca prije odlaska. A to je: Vremenska prognoza koja je povoljna u martu svake godine obično do 20 marta. Znao sam od ranijih godina da je april promjenljiv i da tad ima dosta snijega.
Mart će biti hladniji, a sijega će biti dovoljno.
Pripreme smo počeli intezivno na Prokletijama, sa sve težim i težim smjerovima. Pišući istoriju alpinizma na Prokletijama i ujedno Crnogorskog alpinizma. Prvenstvenim smjerovima, prvim zimskim ponavljanjima starih smjerova, penjanje vrha koji nije bio zimi popet na Prokletijama, a to je Maja e Čokištes. Boravkom na Prokletijama zimi, penjanjem, nošenjem ogromnog tereta, čineći tako mini ekspedicije, ukupno 15 dana iz četiri navrata, pripremilo nas je za ovakav podvig. Ogromnu zahvalnost dugujemo našim omiljenim Prokletijama. Jer smo zahvaljujući njima u Eigeru penjali opušteno kao da smo na našem terenu, jedino što je dužina smjera u Eigeru kao sva četiri smjera zajedno koje smo popeli na Prokletijama.
Plan je bio da idemo na ekspediciju od 10-20 marta.
Ali moja snaha Anđela ušla je u deveti mjesec trudnoće u drugoj polovini februara, i termin za porođaj je bio 19 mart. Te stoga gledam prvi lijep period vremenske prognoze da penjemo početkom marta.
Sredstva i prevoz za ovu ekspediciju obezbjeđujem lično. Iako bi za ovaj podvig u bilo kojoj zemlji u regionu to bilo finansirano od strane Planinarskog saveza, Ministarstva sporta i Opštine.
Psihofizička priprema bila nam je na vrhuncu, ali trebala nam je moralna podrška i neko ko će nam skrenuti misli tokom putovanja i prilikom prvog dana boravka u Grindelwaldu. A tu ulogu najbolje je odradila moja supruga Tamara na prošlogodišnjem poduhvatu u sjevernoj stijeni Grandes Jorasesa. Tako da smo i ovog puta putovali bez i jedne pomisli na Eiger, jer od silnog razmišljanja može doći do demoralisanja.
Oprema
Za potrebe ovakvog poduhvata neophodna je što lakša oprema i sve potrebno u ruksaku, da nas nebi previše opterećivalo prilikom vertikalnog penjanja.
Svu penjačku opremu smo imali od ranije. Vreće za spavnje koje smo imali ranije nijesu bile pogodne za ovaj poduhvat. Tako da smo naročito za ovu ekspediciju mjesec dana prije odlaska bili u Split da kupimo u Dekatlonu skupcjene perjane vreće za spavanje koje su duplo manje težine od naših starih, isto toliko manje kabaste, a opet performanse za tu hladnoću još i bolje. Kao i jakne i pantalone od goretexa. Jedino su nam gojzerice starije i u lošijem stanju, sa slabijom zaštitom od hladnoće u tim uslovima.
2 Mart.
Krećemo na put preko Hrvatske jer tim putem imamo najmanje graničnih prelaza.
Plan je da se Dejan i ja smjenjujemo u vožnji, da bi što odmorniji stigli u Grindelwald.
Dobra je energija tokom puta, zbijamo šale, prati nas lijepo vrijeme.
U drugoj polovini dana, neđe pred ulaz u Sloveniju, javlja nam Vuk da je Anđela dobila porođajne bolove i da je ušla u bolnicu.
Stajemo na nekom odmorištu duž auto puta. Nalazimo se u nedoumici što da radimo. Da li Tamaru da ispratimo na bus u Rijeku i da se makar ona vrati, da im se nađe. Mada smo već za nju platili unaprijed smještaj u Grindelwaldu.
Ali znamo koliko i nama Tamara treba za ovaj dugo planirani pohod na penjanje sjeverne stijene Eigera.
Tamara nam mnogo znači tokom puta, da zbijamo šale, održavamo dobru energiju i skrenemo misli sa glavnog cilja.
Ipak odlučujemo da nastavimo svi troje dalje put. Vuku će se naći drugovi i naša rodbina, a najbitnije je da se Anđela zdravo i srećno porodi i da izrodi zdravo dijete.
Taman što smo stigli u hotel u jednom manjem gradu u Italiji da prespavamo noć i sjutra nastavimo dalje za Švajcarsku. Javljaju nam sa Cetinja i šalju sliku, rodio mi se zdrav i živ unuk!
Zvaće se Bodin, kako su i planirali da mu daju ime.
Noć u tom hotelu dobro ću pamtiti po tom osjećanju cijeli život. Tog trenutka proširila se porodica za još jednog člana, budućeg avanturistu:).
3 Mart
Sjutra izjutra nastavljamo dalje sve do Grindelwalda, vijugajući magistralom do samog mjesta iz kojeg se izdižu robusni vrhovi sa vertikalnim liticama kao prirodnim štitom tog prelijepog Švajcarskog mjesta.
Pitao sam se prilikom ulaska, kako li će Tamari izgledati Eiger sa lijeve strane kad ga ugleda pri ulasku u samo mjesto Grindelwald.
Na moje iznenađenje, ona izgovara sljedeće: Pa nije ništa teže od onog što penjete u Prokletijama!
Tom izjavom dala nam je samopouzdanja, i drago mi je da se nije previše stresirala. Ali, po dolasku sa ekspedicije, priznala je, da je bio suprotan efekat, da je jezu doživjela kad ga je ugledala, nego nije željela da nas demorališe.
Odlazimo na adresu đe nam je smještaj. Hotel Jangfrau nalazi se u samom centru.
Smješteni u udobnoj sobi hotela, što nam je prioritet, da se što bolje osjećamo i odmorimo za sjutrašnji odlazak ispod Eigera.
Sunčano je, i najavljuju sunčano vrijeme narednih 5 dana. Temperatura u Grindelwaldu je oko 8°C po danu, noću do -2°C, na 1000mnm.
Izlazimo da provedemo drugu polovinu dana u Grindelwaldu, obilazeći neke radnje, na ručak, večeru, kupovinu suvenira i nešto namirnica za potrebe ekspedicije.
Sve ovo je spoj porodične zabave, putovanja, turizma, aktivnosti, sporta, izazova, poduhvata, nacionalnog reprezentativnog rezultata, hobija i čega sve ne.. A sve bude još draže i ljepše baš zato što porodično sve to proživljavamo.
Gledajući na Eiger iz Grindelwalda,
ni približno mi ne izgleda zastrašujuće kao prije 7 godina. Očigledno da smo mu dorasli i da smo mnogo iskustva penjačkog stekli u mnogim smjerovima do sad
Čak komentarišem sa Dejanom kako bi već odozdo zamislili neke linije na okolnim vrhovima koje bi mogli penjati, imajući to iskustvo da iz doline otprilike znamo kako to izgleda kad bi ušli u neku od stijena. Iskustvo koje smo stekli penjući prvenstvene smjerove u Prokletijama.
4 Mart
Doručak u hotelu sa pogledom na sjevernu stijenu Ajgera je kao u nekom filmu pout Jams Bonda.
Švajcarska je kao i što ste vjerovatno čuli i mnogi se uvjerili, izuzetno uređena zemlja po svim segmentima, i ne samo to, nego autentična, jedinstvena po svojoj tradiciji, od građevinske infrastrukrure đe dominiraju drvene karakteristične kuće i objekti sa manjim nagibom krova, dugim kotalima, drvenom bravarijom, drvenim enterijerom, sve u skladu sa okruženjem.
Hrana je izuzetna, a kako i neće kad im je stočarstvo pored izuzetno dobro razvijenog turizma na prvom mjestu, ne odričući se onoga što ih je nekada davno održalo i bila osnova za preživljavanje u ovakvim predjelima.
Grindelwald je selo sa preko 200 hotela, u kojima smještaj košta za jednu noć od 200-1000€.
I zaslužuju, kada doživite njihovo gistoprimstvo, uređenost, udobnost u hotelima, mir, kvalitet i ukus hrane, energija koja okružuje samo mjesto, avanturističku ponudu, turističku ponudu, što sve možete vidjeti što nema niđe u svijetu kao što je turistički vozić kroz Eiger koji vodi do top of Erope, onda sve to vrijedi..
Nas troje uživamo kao u bajci drugog dana u Grindelwaldu, Tamara je prvi put i njoj je poseban ugođaj, jedino je remeti činjenica da Dejan i ja u drugoj polovini dana krećemo prema Eigeru.
Ručamo skupa u jednom restoranu, obasjani suncem, živeći moć sadašnjeg trenutka.
Kad bih mogao taj trenutak održavati duže…Ali dolazi onaj trenutak kada nas Tamara dosta jaka i bez suza ispraća na terminal u centru, koji nas vodi na donji, đe se nalazi stanica za gondolu.
Sa spremnom opremom na sebi i svom potrebnom garderobom ukrcavamo se na gondolu koja nije bila sagrađena prije 7 godina. Jedini prevoz do Eigerglechera bio je voz.
Pokazatelj koliko Švajcarska gradi i ulaže, a opet u skladu sa prirodom i za potrebe što veće posjete i razvoja turizma, a kod nas toliko mnogo razloga i tobože čuvanja prirode ne radimo ništa, čime planinski turizam ostaje nedovoljno razvijen.
Vozeći se gondolom koja je kao i većina Alpskih, većeg kapaciteta, do 20 ljudi, tik ispod sjeverne stijene Eigera, imamo priliku vidjeti stijenu iz posebne perspektive.
Izlaskom sa stanice na 2300mnm, zatičemo skijašku sezonu u jeku. Sve staze na okolnim obroncima i vrhovima su u funkciji. Kažem, “srećni” ljudi skijaju, uživaju, zimuju, a mi idemo na sjeverni zid Eigera. Odgovara Deša kao u onom filmu Ljepota poroka “Što ćeš tata” .
Sa stanice idemo već u poznatom pravcu, niz strme sniježne kose da bi došli u podnožje sjeverne stijene Eigera.
U Švajcarskoj je zabranjeno kampovanje, i kazne idu do 5000 franaka. Ali na tom mjestu ispod Eigera, mislim da bi nam tolerisali, jer poštuju one malobrojene koji se odluče na ovo.
Nikog nema sem nas dvojice. Nijesam želio duže da boravimo ispod njega, jer nas je to na prvim pokušajima demoralisalo.
Iako smo izuzetno motivisani i spremni psihofizički, idpod njega ne mogu ostati ravnodušan i ne biti malo zamišljen.
Pokušavam u šatoru čitati neku manju pripovjetku, koju sam namjerno izabrao, da nije teška za nositi, a da je opet lagana za čitanje, da mi skrene misli. Ne pomaže ni ona. Razgovaramo jedan sa drugim i tako prolazi vrijeme. Strpljenje za ovakve ekspedicije je tajna uspjeha. Sjutra kad već krene penjanja tad se sve misli raspršuju.
U 19:00h se smrkava, tad pokušavamo da zaspimo. Ali san na oči dolazi, tek u 22:00h.
U 2:00h budi nas alarm. Temperatura napolju je -7°C.
Došao je napokon i taj dan za penjanje sjeverne stijene Eigera. Koliko puta tokom treninga u kućnoj teretani dok bih radio zgibove na vratilu, trbušnjake na karikama, pomislio na Eiger i dobio motiv da izvedem još koje ponavljanje više…
Već smo spakovali alpinističke ruksake, samo najpotrebnije stvari, da nam budu što lakši tokom penjanja vertikale. U ruksacima imamo po 2 litra vode, nešto lagane hrane, prvu pomoć, perjanu jaknu, lampu, rezervne rukavice, vreću za spavanje, bivak vreću, gorionik, punjenje plina, posude.. Sve ukupno oko 8 kg, zatim cepini, dereze, alpinistički pojas sa alpinističkim rekvizitima, gojerice, sva garderoba na nama, užad.. Sve skupa na pojedincu ima preko 18kg.
Za doručak jedemo samo ovsenu kašu i pijemo čaj.
U 3:20h spremni smo da krenemo prema stijeni. Na sreću ima tragova od turno skija u snijegu. Neko je išao do podnožja stijena da odatle skija sniježnim kosama na niže.
U 3:40h ulazimo u smjer. Sve je mirno, bez vjetra, nema mjesečine. Lampama osvjetljavamo teren, nama dobro poznat prvih 700m. Temperatura vazduha je -10°C.
Osjećaj je kao da penjemo neki smjer u Prokletijama, nema neke posebne treme, straha ili slično. Jedino što me je obuzeo osjećaj da ni jednog trenutka tokom dva dana penjanja nijesam pomislio na ništa drugo sem kako izaći do vrha bezbjedno. Sad mi je jasno zašto je Ekard Tol naveo u knjizi da ne morate penjati sjeverno lice Eigera da bi osjetili moć sadašnjeg trenutka. Tokom penjanja ta moć ne isčezava. Valjda je i to jedan od razloga što nam se traže ovakvi izazovi.
Dejan previše brzo vodi navezu, što mu sugerišem preko radio stanice, koje su sastavni dio opreme kada penjemo, pogotovo zimi. Prvih 500m penjemo tako što ne postavljamo sidrišta, sem poneko međuosiguranje. Da bi tih prvih 500m savladali po mraku. Čak smo skinuli jakne da se ne preznojavamo u tom brzom napredovanju.
Predlažem da napravimo pauzu, odgovara mi, ajmo još pa ćemo pred prvu petucu(pred teže penjanje).
Sviće i već na toj visini temperatura vazduha je -13°C.
Prolazimo otvor u stijeni na 2670mnm u kojem se može ući u tunel kojim saobraća turistički vozić baš kroz sam Eiger i vijuga do top Evrope na skoro 3500mnm na drugoj strani između Moncha i Jangfrua, što ga čini najvisočijom željezničkom stanicom u Evropi.
Nailazimo na stjenovite vertikalne barijere i ulazimo u ozbiljno penjanje. Tu napokon pravimo kratku pauzu da uznemo malo čaja iz termos flaše. A odnah zatim Dejan penje težu dužinu užeta stepena V. Stijena u vertikali potpuno je suva, bez snijega. Zimskim alatima, cepinima i derezama savladava 30m teškog dijela. Sa promrzavanjem prstiju dok je savladava.
Go pro kamere su bile potpuno nepouzdane na ovoj ekspediciji. Neke snimke su zabilježile samo tonom, slika zamrznuta. Baterije brzo otkazivale, tako da smo malo sa njima snimili, više telefonom, mada nijesmo ni imali pretjeranu želju snimati više.
Penjem i ja tu poznatu peticu od prije. Izlazimo na dio prije traverze Hinterstoissers. Penjemo vertikalno 80° nagiba zaleđen snijeg dvije dužine užeta do traverze.
Na traverzi su instalirana užad horizontalno nekih 20m. To uže značajno olakšava prelaz vertikalne sniježne, stjenovite ploče nad direktan ambisom.
Dalje penjanje opet ide pod nagibom 70°-80°. Na prvo sniježno polje, a sa njega vertikalnim zaleđenim dijelom nagiba 90° u dužini od 40m na drugo sniježno polje.
Na drugo sniježno polje kao posljedica brzog napredovanja, Dejana obuzimaju simptomi visinske bolesti, i zbog “plitkog” disanja, to jest u slučaju zadržavanja daha pri penjanju težih detalja. Na jednom sidrištu povraća, osjeća mučninu i nemoć. Nalazimo se na 3040mnm.
Plan nam je da se domognemo mjesta koje se zove “Bivak smrti”, mjesto u kojem su se 1935 godine prilikom prvih pokušaja osvajanja sjeverne stijene smrzli mladi njemački alpinisti Karl Meringer i Maks Sedlmajer i od tad se to mjesto zove Bivak smrti, a on je na 3270mnm.
Vidjevši Dejanovo stanje, obuzima me bojazan kako ćemo dalje. Znajući njega da je izuzetno čvrst. Da je imao sličnu situaciju davno kada smo kao početnici bili na Mon Blan, kada je rekao, idemo dalje da ću povraćati na svakih 100m.
U tom trenutku preuzimam da vodim navezu. Pita me, jesam li siguran? Pomislih u sebe, e majku ti, ko je vodio dok ti nijesi zasjeo kao prvi, i ne daš više navezu..
Dok penjem nikakav osjećaj nemam da sam na Eiger. Kao da sam na bilo kojoj našoj planini, tako smo se dobro pripremili za sve ovo, da nijednog trenutka nije bilo neke situacije koju nijesmo potpuno kontrolisali, sem ovog Dejanovog stanja.
Kad bih došao na sidrište, gledao bih njega kako sporo napreduje pod tim silnim simptomima. Popeo bi par metara, a onda bi se prislonio uz vertikalu minut-dva da prikupi sbage ienergije. Iako je čvrst u raznim situacijama, sad mu vidim nemoć u licu, bledilo..
Penjem dalje, dolazim do stijena preko kojih u kombinaciji leda i snijega treba savladati 150m do mjesta đe planiramo da bivačimo.
Bodrim ga da ćemo se na tom mjestu odmoriti za sjutra. Ali niko ne zna oće li simptomi popuštiti. Najbolje bi bilo spuštiti se par stotina metara niže, da smo na nekom planinarskom usponu hodajućem, nego je to mnogo komplikovanije uraditi u alpinizmu.
Stižem poslije nekoliko dužina užeta na mjesto zvano “Bivak smrti”, to je polica 60cm širine i 180cm dužine. Na njoj ima nekoliko ankera sa sidrišnim pločicama, da se možemo užadima bezbjedno vezati, kao i veći dio opreme odložiti na uže.
Osiguravam Dejana dok u tako lošem zdrastvenom stanju napreduje sporo.
Raduje ga to da će čim skine dereze i opremu sa pojasa leći da spava.
Javljam Tamari porukom da smo stigli do 3270mnm, na mjesto đe ćemo prespavati noć. Ne želeći da joj kažem za Dejanovo stanje, da je dodatno ne uznemirim. Dosta joj je brige i bez toga.
Kako sebi odagnati brigu za njegovo stanje. Znam koliko je čvrst i koliko može da izdrži. Nemoć, mučnina i povraćanje ga je potpuno iscrpilo. Pripremam podloge na toj maloj površini da njega prvo smjestim. Ne želi i ne može ništa da pojede, čak ni čaj da popije. Samo što je legao zaspao je, iako je bilo 16:00h.
Ja zabrinut kakav će sjutra biti i što nam je činiti, kuvam čaj sa pogledom na mnogobrojna skijališta koja se nalaze naspram sjeverne stijene Eigera, i opet se pitam, što li nas ćera na ovako nešto, umjesto da skijamo kao sav normalan svijet na padinama koje se nalaze na suprotnoj strani.
Samo što sam popio čaj, pokušao da nešto malo pojedem, zaspao sam i ja. Ušuškani kao dvije pttice u malom gnijezdu u litici nad ambisom 1500 metara visine, vezani užadima preko pojaseva za postojeće ankere u stijeni.
Budim se u 18:00h, obasjani smo zlatno bakarnim zracima zalazećeg sunca. Da nijesmo đe smo, pomislio bih kako je romantično. Vadim go pro kameru, da zabilježim snimkom taj trenutak. Ne osvrćem se đe se nalazimo, nastavljam da spavam udobno i toplo sve do 2:00h kada nas budi alarm na telefonu.
Prvo što izgovaram: Brko, kako ti je jutros? Odgovara: Bolje je malo.
Pitam ga što bi izjutra pojeo, s obzirom da juče nije ništa.
Predlaže da napravi protein, jer mu se od ostale hrane koju imamo u ruksak muči.
Nije ni meni apetit kako treba. Pijem čaj, kafu..Jedem manju čokoladicu, kašu samo do pola.
Poslije popijenog proteina, skuvao sam kašu Dejanu, ali nije je mogao pojesti, samo popiti čaja i malo suvog grožđa. To mu je sve od hrane što je uzeo sljedećeg dana. Samo je povremeno uzimao gutljaj vode.
Neđe poslije 3:30h pitam ga poslije dobrog odmora i prespavanih skoro 10 sati, kako je i može li nastaviti dalje? Odgovara: Bolje je, idemo dalje.
U 4:00h krećemo i po mraku ulazimo u dio koji se zove Rampa. Iz lakših ocjena nekoliko dužine dolazimo, po mom mišljenju i iskustvu na najteži dio, izlaz iz rampe, vertikala nad direktnim ambisom 2000m sa tankim ledom duž vertikale.
Dejan penje prvi i fantastično napreduje, postavljajući osiguranja na neke postojeće klinove u stijeni i nešto svoje opreme. Go pro kamere od hladnoće budale, koči slika, baterije slabe usljed te hladnoće koja je -17°C. Dejanu prvi put kao prvome od kad zimi penjemo, mrznu prsti. Tad zastaje čak po dva puta u ovoj dužini da ugrije prste na rukama.
Meni je to uobičajeno bilo i na Prokletijama.
Izvlači Deša veoma težak cug V+. U uslovima zimi kakvim mi penjemo, najmanje je M6.
Dolazimo u dio razvaljenih stijena. Krtim stijenama dolazimo do još jednog problema đe je težina V.
I taj dio se penje nad direktnim ambisom.
Savladava brko i taj dio bez problema, postavljajći međuosiguranja često. Jer u suprotnom u slučaju pada par metara niz vertikalu mogao bi zadobiti uganuće noge, prelom ili nešto još gore, što bi u tolikoj vertikalnoj stijeni bila drama za evakuaciju i slično. Tako da je vrebala opasnost u ovom smjeru od ulaska do silaska trećeg dana.
Poslije tog težeg detalja izlazimo na dio koji se zove Traverza Bogova. To je dio koji se mora preći poprečke u dužini od 80m konstantno nad ambisom 2000m.
Tim dijelom prelazimo nagib 75°-90° stijene, leda i snijega.
Izlazimo na dio koji se zove pauk.
Sniježno manje polje pod nagibom 60°. A onda stjenoviti dio koji vodi do izlaznih pukotina.
Drugog dana dosta sporo napredujemo, jer je druga polovina smjera dosta teža. Na tom mjestu odlučujem da nešto pojedemo. Apetit nam je loš, Dejan samo nekoliko zrna suvog grožđa, a ja na moje oduševljenje kad sam vidio u ruksak, čips! Odavno nijesam nešto tako slatko pojeo, svaku mrvicu.
U tom dijelu smjera predstoji najteži dio, zvani pauk. Koliko smo se pitali duž smjera kako li će pauk biti težak kad su neke dužine prije njega bile tako teške? Kad ono ispade da nam je pauk V+ bio lakši od nekih prethodnih petica.
E sad poslije pauka, osjećamo da smo popeli sve najteže, i da izlazimo zadnjih 200m lagano do vrha, Eiger ne kaže baš tako.
Izlaznom pukotinom imamo tri dužine nezgodnog penjanja težine IV+. Pa još 2-3 IV- i na kraju potpuno zaleđena površina 80m do na greben.
Dejan u toj izlaznoj pukotini đe je stijena glatka, sprana od snijega, prvi put pokazuje znake nervoze, i potpuno ga razumijem. Penje sa derezema i cepinima glatke stijene u kojima ne može postaviti međuosiguranje na rastojanju po 8 metara. I rizikuje dug pad ukoliko se otkači. Baš na tom dijelu, čitajući istorijat prvih penjača. Heckmayer se samo na tom dijelu otkačio i pao, međutim partner ga je šakama zaustavio od daljeg pada, usljed čega mu je šiljkom dereze probio dlan, baš na ovom dijelu.
Još jedan slučaj u tom dijelu kroz istoriju penjanja, Italijanski alpinisti 1957god su ostali u jednom malom zaklonu zbog iznemoglosti da izađu do vrha, taj bivak se zove Corti. Samo pokazatelj koliko je pored tehničkog i fizički zahtjevan ovaj smjer. Cortija su evakuisali kao prvo izvlačenje helihopterom iz ovog smjera, dok mu je partner umro.
Nego da se vratim na naše penjanje.
Smirujem ga da penje staloženo, da ćemo izvući i ovo malo kad smo skoro 3000m smjera popeli.
Izlazimo iz te pukotine i sad nam predstoji lakši stjenoviti dio do ledene površine koja ide do grebena.
Na završnoj zaleđenoj površini, srijećemo se sa čistim ledom, nalik debelom staklu.
U njemu se cepinom mora zamahnuti 2-3 puta da bi se isti zabo, da bude pouzdan, dereze lakše i bolje drže.
Postavlja Deša ledne vijke i tako se osiguravamo do grebena koji je pod snijegom.
Od silnog umora na grebenu se malo radujemo, i odmah se dajemo po oštrom sniježnom grebenu koji vijuga 400m do vrha.
Na vrhu konačno odušak i rasterećenje od brige koja je postojala 24 sata intezivnog penjanja i 12 sati u bivaku smrti.
U 17:30h izašli smo na vrh.
Ktatko audio porukom javio sam Tamari da više ne brine, da smo upravo na vrhu.
Na vrhu ima malo radovanja, ali vjerujte da je više bilo kad bi neki smjer od 200m popeli u stijenama Durmitora. Valjda od velikog premora, kad nas je stijena Eigera provukla kroz šake, bili smo samo za to da neđe legnemo i spavamo.
Ali kako, kad se ubrzo smrkava, ne znamo ni što nas čeka u povratku.
Silazimo po jugozapadnom grebenu. Tri puta abzejlujemo niz uže. U grebenu ima sidrišta.
Cilj nam je spuštiti se jugozapadno do dugog strmog sniježnog polja.
Dolaskom na strmo sniježno polje koje se spušta 200m idemo njime i dalje navezani, zbog pukotina. Idemo desno da se držimo grebena. Malo ispod grebena koji dijeli zapadnu sniježnu stranu koja ide ka našem cilju Eigerglecheru i jugozapadnom dijelu, na sniježnoj kosi, bezbjedni od lavina i odrona, pravimo i improvizujemo ležajeve u snijegu. Već je pao mrak. Derezama i cepinima dubimo snijeg da poprečno imamo dvije platforme 50cm širine i 200cm dužine. Zakucavam cepine iznad nas u tvrdom snijegu i jedan klin u grebensku stijenu 7 m udaljenu od nas. Užetom dodatno pojačavam sidrište sa cepinima. Da u toku noći prilikom okretanja ne skliznemo u klizavim bivak vrećama niz ambis u jugozapadnoj strani Eigera. Đe je nastradala jedna Njemačka naveza 1957god u povratku sa vrha.
Noć je mirna, bez vjetra. Taman što smo legli u vrećama, umorni i iscrpljeni, ne želeći ništa da jedemo, jer nemamo apetita. Čak ni čaj da kuvamo. Samo po gutljaj vode i na spavanje.
U tom trenutku počinje da duva jak vjetar. Toliko jako da od buke koju stvara lepršanje bivak vreće, ne mogu da spavam. Ubrzo postaje sve hladnije. U vreći izuvamo cipele da nam se odmore stopala od ukočenosti tokom penjanja i promrzavanja prstiju. Gojzerice tako u vreći grijemo da nam izjutra budu tople, a stopala odmorna.
Pozivam Tamaru da provjeri vremensku prognozu za Eiger.
Javlja mi da su najavili vjetar 35km/h od 20:00h do 23:30h.
Sve je hladnije, na -17°C kad se doda 35km/h vjetar, dobija se subjektivni osjećaj preko -20°C.
Što i osjećamo. Pokrivamo se i zatvaramo sa vrećom za spavanje i bivak vrećom. Odspavam pola sata pa se probudim. Sve tako do ponoći kad je prestao vjetar da duva. Budim se oko ponoći, sve je mirno, samo čujem Dejana kako jako hrče, bolje reći smanjen mu je dotok kiseonika u vreći, jer se zatvorio da bi mu bilo toplije. Sanjiv to čujem i pitam se da li da ga probudim da otvori malo vreću, da se ne uguši..Ali san me obara..Budim se opet poslije sat vremena, ne čujem nikakav zvuk od Dejana, a tik je uz mene, zabrinuh se, počeh da ga dozivam jednom, dva put, treći put skoro iz sveg glasa, kad napokon se odazva: Što je Radža, spavam..
Uh, prođe me jeza, rekoh mu da malo ostavi vreću otvorenu, da mu dopire vazduh.
Spavali smo dalje tokom noći sve do svitanja oko 6:30h. Ali od silne hladnoće nijesam mogao ruku izvaditi iz vreće da uključim gorionik i istopim snijeg za čaj, kašu i kafu.
Već sam to izvodio tako što postavim gorionik, upalim ga, pa uđem u vreću, zagrijem se, pa opet sljedeća radnja da napunim posudu snijegom i sve tako, i naravno sa rukavicama.
Dejan još spava, obnavlja izgubljenu energiju.
Primjećujem na grebenu da se ukazuju sunčevi zraci. Taman da sačekamo u vrećama da nas ogrije sunce i tad da pređemo u sjedeći položaj.
Prvo što sam sebi spremio bila je kafa, ona prava domaća kuvana.
Uživao sam ispijajući je na toj hladnoći zagrnut toplom vrećom sa pogledom na obližnje vrhove Monch i Jangfrau, pokušavajući po konturi da prepznam još neki vrh u daljini. Osjećamo se prijatno i opušteno kao da smo na našim Prokletijama.
Sunce nas uveliko obasjava, tražim naočare za sunce u ruksaku, nije se igrati u Alpima bez naočara od silne refleksije sunca i snijega.
Dejan je ustao u sjedeći položaj, pričamo i analiziramo dva prethodna dana. Tek smo sad svjesni da smo popeli sjevernu stijenu Eigera.
Čitam mu tekst koji ću da objavim povodom penjanja Eigera kad se spuštimo u Grindelwald. Tekst sam sastavio u vreći dok sam u svitanje čekao izlazak sunca.
Dok sjedimo u vrećama jedan pored drugog, čitam tekst za objavu, da vidim da li mu se sviđa. Pred kraj teksta kada spominjem unuka Bodina koji se rodio dok smo bili na ovoj ekspediciji, obuzimaju me emocije od kojih ne mogu čitati dalje. Dajem telefon da Dejan pročita do kraja, i njega dok čita završni dio teksta preplavljuju emocije…
U 8:00h kad je sunce dobro ugrijalo, pri temperaturi -15°C. Sa nadmorske visine 3640m, krenuli smo još malo niže grebenski, a onda po desnoj strani velikim sniježnim poljem gledano odozgo desno od lednika koji se izdiže iznad stanice Eigerglecher.
Spuštanjem na dolje 1300m visine, traje dosta dugo. Ja sam taj koji trećeg dana ostajem bez snage. Kasnije sam saznao da sam imao teže simptome hipotermije.
Poslije pređenih 100m tražio sam pauzu, tako što bih sjeo u snijeg. Kratko disanje, bol u prsima, bili su simptomi od hipotermije, a po dolasku u Grindelvald i visoka temperatura, sjutra dan i dijareja.
Na pola puta niz to veliko sniježno polje srijećemo ekstremnog frerajdera koji planira spust skijama niz sniježno polje. Oduševljenje kada mu je Dejan rekao da smo penjali sjeverno lice Eigera. Još i to da smo otac i sin..
Sve bliži smo stanici Eigerglecher, mjesto đe saobraća turistički vozić u nekoliko pravaca, a ujedno je to stanica za novu gondolu koja ide od Grindelwalda.
Poslije 3 sata spuštanja, stigli smo u stanicu. Meni hvali vazduha pri malom naporu, ali me to ne brine, već uživam u holu na klupi, gledajući mnoštvo, većinom starijih ljudi u ski opremi kako idu ka raznim skijslištima, i sve se odvija u savršenom skladu, bez buke, iako su holovi stanice prepuni posjetilaca.
Deša je na aparatu kupio karte za gondolu i idemo holovima dobro prikazanim putokazima do dijela đe ulazimo u gondolu.
Sa nama u gondoli je i grupa japanskih turista koje predvodi vodič.
Prilikom kretanja gondole ispod samog sjevernog lica Eigera, ustajem da još jednom koz staklo snimim ogromnu stijenu Eigera.
Vodič grupe turista, primjećuje po našem izgledu da smo bili na nekom penjanju, pa upita Dejana, jesmo li možda penjali baš sjevenu stijenu Eigera, koja nam je svima sad na vidiku. Kada mu je Dejan potvrdno odgovorio, a vodič sa oduševljenjem turistima preveo, počelo je sa ushićenjem svih turista u gondoli, uzdasima, čestitanjem, sklapanjem šaka u znak poštovanja i divljenja, što nam je bilo veoma drago i milo, zahvaljujući im se na impresijama.
Stižemo u Grindelwald, osjećam ogromnu toplotu, iako sam skinuo jaknu još prilikom spuštanja sa strme sniježne kose, samo sam u dukserici.
Kupujemo sok da se osvježimo i idemo na stanicu koja je u sklopu gondolske, sa koje vozićem odlazimo na obližnji terminal u centru Grindelwalda. Dok sjedimo čekajući voz koji nikad ne kasni. Primjećujem Dejanove gojzerice, koje su stare 9 godina, još od kad smo bili na Materhorn. Primjećujem na više mjesta pohabane, pokidana površinska koža. Kažem, imamo jake sponzore.. Nego, “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”. A ovaj moj junak je viteški vodio navezu dva dana u surovoj stijeni Eigera, malo ga je Eiger provukao kroz šake prvog dana, ali se nije dao drugog dana.
Prilikom izlaska iz vozića na stanici u centru, dočekala nas je Tamara raširenikih ruku trčeći ka nama uz pjesmu koja se čula sa njenog telefona “Svijet voli pobjednike …”
Vjerujem da joj je pao kamen sa srca i da se dobro napatila, brinući o nama skoro 3 dana. Jeste da je uživala u hotelu i svemu pratećem što nudi jedno ovako savršeno mjesto kao što je Grindelwald.
Opet smo skupa, zagrljeni, nasmijani, srećni…
Do hotela ima možda 100m blage uzbrdice. Ja stajem 3 puta, duboko dišem..
Ne pridajem značaja tom stanju. Odsijedamo u hotelu sa pekrasnim apartmanom koji gleda direktno na sjevernu stijenu Eigera.
Zamislite nas dvojicu kada smo ušli u taj komforni, udobni, luksuzni, topli, čisti apartman. Koji je to prelaz poslije tri noći u ekstremno hladim uslovima.
Tamara mi kao prvo priprema punu kadu tople vode da opuštim mišiće i ugrijem se, mada zračim toplotom, izbija iz mene.
Malo smo odmorili i brzo se zaputili u obližnji restoran, vratio nam se apetit.
Ovo su najljepši trenuci, kada sve protekne kako smo zamislili, ostvareni uspjeh, i povoda za sreću i radost na pretek, pogotovo što smo dobili još jednog člana porodice, Bodina Popovića, mog unuka.
U restoranu, na terasi, obasjanom suncem, sa pogledom na stijenu u kojoj smo bili dva prethodna dana, sjedimo dok nas martovskog svježeg dana miluju zraci sunca, proživljavamo moć sadašnjeg trenutka. Sreću koju bih želio što duže da osjećam, da traje..
Uživam u svakom zalogaju ukusne hrane, uz pivo koje me dodatno opušta i podiže nivo sreće i zadovoljstva na maksimum. Ako nijesmo posebno uživali i radovali se na vrhu, sad je trenutak i naboj sreće.
Htio sam da taj ručak traje, i traje, koliko smo uživali u razgovoru i svemu što je doprinosilo tome.
Organizam je tražio malo odmora, te smo otišli u hotel i odspavali Deša i ja po dobrih 2-3 sata. Što nas je okrijepilo.
Buđenje i izlazak na balkon sa kojeg se pruža izuzetno lijep pogled na Eiger u suton dana, i činjenica da smo poslije 8 godina isčekivanja napokon popeli sjeverno lice, je nešto čega ću se zauvjek sjećati.
Rajko
