"familijarni"
prokletije
maja e čokištes
PROKLETIJE 6-8.09.2023.
Zapadnom stranom vrha Maja e Čokištes(2353m), ispeli smo tradicionalnom alpinističkom tehnikom prvenstven smjer “Familijarni” V+/IV, 1100m, 14h intezivnog penjanja(dva dana) sa bivačenjem u smjeru na 2150m.
Silazak smo izveli sjevernom eksponiranom kompaktnom stijenom 600m visine, sa 15 abseila. Bezbjedno spuštivši se na sipar za nešto više od 3 sata.
Timski i besprekorno odradili smo cijelu avanturu, tako što je Dejan vodio navezu većinom, Vuk je vodio navezu u lakšim cugovima, donosio radost nama dvojici poslije dužeg odsustva u ovakvim avanturama, podižući moral, a ja sam bio zadužen za sidrišta prilikom silaska niz sjeverno lice. Svi skupa pratili smo rad jedni drugih, ne dozvolivši da neko napravi grešku.
U smjeru smo ostavili desetak “pješčanih satova”, dva klina i jednu sidrišnu pločicu. Za potrebe silaska sjevernom stranom (plavom linijom) ostavili smo 12 sidrišnih pločica i nekoliko klinova i “zamki-pješčanih satva”..
Naveza je kako i samo ime smjera kaže familijarno: Dejan, Vuk i Rajko Popović (sinovi i otac).
Prilikom penjanja sjeverne stijene Maja Bojsa, prije mjesec dana, osmatrali smo što bi sljedeće mogli penjati, jer smo ušli u neki kontinuitet penjanja smjerova dva puta mjesečno.
Uočismo tad vrh Maja e Čokištes i liniju koja vodi grebenom ka vrhu.
Međutim, zbog kanjoning sezone, teško je uskladiti termine da sva trojica budemo slobodni.
Poslije pauze od mjesec dana u alpinizmu, odmorni, oko 13h krećemo iz Cetinja autom preko Albanije do Vusanja i doline Ropojane.
Plan je da se Javimo Adisu i Kelji u restoranu pored Grlje, ručamo i nastavimo dalje Dolinom Ropojanom. Svraćamo na ručak pod uslovom da ja platim ručak, ali to kod njih očigledno ne prolazi. Neprijatno mi je koliko gostroprimstvo nam ukazuju.
U Dolini Ropojani je temperatura vazduha oko 18°C. Što je idealno za hodanje pod teretom, a tereta imamo na leđima, samo vode nosimo 8 litara po osobi. Jer je plan avanture da ostanemo 3 dana.
Posebna draga činjenica je ta što je Vuk sa nama, jer na neki način prenosi dobru energiju na Dejana i mene, razbijajući monotoniju dvojne naveze.
Stižemo do Ropojanskog jezera pred sumrak i za dana postavljamo kamp nekoliko metara lijevo iznad jezera. U zaravni koju je očigledno lavina stvorila. Prostor je obraso visokom travom. Idealno da je ugazimo i bude udobno za spavanje. Ponijeli smo najveći šator, radi komfora i da se što bolje naspavamo prije glavnog dijela avanture.
Mir i spokoj koji se osjeća je nešto što me previše navikne boravkom u ovakvom okruženju, toliko da mi najmanja buka u gradu zasmeta, a tek izduvni gasovi i slično…
Dok Dejan rasklapa šator, Vuk sakuplja drva za vatru, ja gradim od kamenja ognjište, i dok tražim kamenje kroz travnatu livadu, primjećujem izmet od međeda. Naviknuti da spavamo na raznim planinskim lokacijama, ne uzbuđujemo se previše oko bojazni od napada divljači.
Naprotiv, ne sjećam se kad smo udobnije i mirnije spavali sva trojica u šatoru, dva puta je zvonio alarm da nas budi za uspon koliko smo se bili ušuškali.
Nego da se vratim na glavni dio avanture, a to je penjanje prvenstvenog smjera zapadnom stranom Maja e Čokištes, koji se nalazi iznad nas, naspram Karanfila.
Gledajući stijenu 700m visine, zaključujemo da sa njegovim dugim grebenom do vrha, smjer mora protezati 1000m. Zbog čega planiramo da ga penjemo dva dana, spavajući jednu noć u smjeru.
Trojna naveza, dodatno će iziskivati više vremena za penjanje.
Zato sa sobom u manjim alpinističkim ruksacima nosimo ljetnje vreće, 5-7 litara vode po osobi(ne želeći da ikad više dehidriramo), bivak najelonske vreće, nešto hrane i zimski aktivni veš. Naravno i dosta “gvožđurije” za penjanje.
Izjutra nas dočekuje oblačno hladno vrijeme, sa prokapanjem kiše. Ne žurimo sa polaskom, nadajući se da neće padati kiša i skvasiti stijenu.
U 8h krećemo uzbrdo nekim presušenim potokom, prokrčenom linijom kroz šumu, koju je vjerovatno lavina prokrčila s proljeća.
Primjećujemo po izlasku iz šume da nećemo moći ući u smjer zamišljenom linijom gledano iz doline, jer se od šume nije vidio eksponirani previsni dio stijene u podnožju.
Ipak nalazimo drugi ulaz.
Stijena je dosta hladna, rosi sitna kiša, što nam nikako ne ide na ruku.
Dejan vodi navezu i nije mu ni malo lako, na leđima ima blizu 10kg.
Ulaz u smjer je na 1680m.
Prvu dužinu užeta penje Dejan, ocjena je V. Nastupa Vuk, odmah ispod njega 1-2m i ja.
Smjer je mješovit, ocjene variraju od III-V. Što je i bio cilj, mada znali smo da će u toliko velikoj stijeni biti više varijanti.
Da ne bih nabrajao svaki cug posebno, jer se na skicama sve vidi, a cugova je bilo oko 28.
Na trećem sidrištu dolazimo do velikog četinara, sa njega gore do malog eksponiranog grebena. Dalje u razvaljeni veliki žlijeb, pa preko njega vrtikalno desno lakše u kobinaciji stijene i trave do iznad prvog većeg špica gledano iz doline.
Kada kreće opet teže penjanje kroz vertikalni žlijeb 100m do na manju policu đe odlučujemo da bivačimo poslije 9h penjanja. To je pozicija na 2150m.
Polica je dosta mala i blago kosa. Još razmišljamo da li na njoj ili da idemo još gore. A dalje gore izlazimo iz vertikale na greben i tek tamo nećemo naći ništa bolje. Zahvaljujući slikama na telefonu koje prikazuju Maja e Čokištes gledano sa Karanfila, orijentišemo se pomoću litica koje vidimo lijevo i desno, đe smo otprilike u odnosu na vrh.
Dejan sa te police penje vertikalno gore, da vidi ima li neka prostranija pozicija za bivačenje, idem i ja za njim. Obojica zaključujemo da je ona prva bolja. Ostavljamo dva klina sa fiksnom linijom užeta i abseilujemo do Vuka.
Prilika da nešto pojedemo, i napokon obasjani zapadnim suncem, jer smo cijeli dan bili u oblacima, sa malo vjetra, praćeno prokapanjem kise, pri temperaturi vazduha od 8°C.
Koristimo priliku da podignemo dron, i prilika da vidimo što nas očekuje za sjutrašnje penjanje, a Bogami i spuštanje, jer je vrh nepristupačan sa svske strane. Mada je nama plan za silazak sjevernom stranom, da bi brže stigli u kamp.
Na polici koja prkosi vertikali nad ambisom, pripremamo mjesta za spavanje, koja neće biti ni malo udobna. Dejan tik uz stijenu u kojoj smo zakucali sidrište, od kamenih ploča ravna sebi malu platformu tek toliku da može nasloniti leđa, a Vuk i ja takođe poziđujemo kamenjem da napravimo, više sjedišta, nego ležajeve, zbog skučenosti. Dejan ima bivak vreću od najlona i ljetnju vreću, a Vuk i ja takođe ljetnje vreće i bivak za preživljavanje za dvije osobe.
Tokom boravka na toj polici i tokom spavanja osigurani smo na pojasu dužim gurtnama ukopčanim na sidrište i dodatno penjačkim užetom vezani lađarskim čvorom.
Pogled sa police prema Karanfilima u suton dana je nešto što samo fotografija može dočarati.
Čeone lampe na našim glavama su privukle pažnju ljudi u albanskom katunu jugozapadno od nas, pitajući se što li sija u toj grdosiji od stijene, šaljući nam trepćujuće svjetlosne signale iz katuna.
U sumrak naglo je zahladilo, navukli smo bivake preko glave, utopljeni kapama i rukavicama.
U početku teško je zaspati na tako neudobnoj polusjedećoj poziciji. A kako je noć odmicala, uz često pomijeranje bilo je i malo spavanja. Deša je imao najbolju poziciju, te je Vuk oko 2h poslije ponoći prešao kog bata, govoreći mu: Brate, mogu li kod tebe u bivak vreću uskočiti, trnu mi noge na mojoj poziciji..
Te smo tad svi odspavali malo tvrđi san do 6h.
A opet od hladnoće nijesmo mogli ustati dok nije otoplilo oko 7:30h, kada sam uzeo gorionik i tik pored vreće grijao vodu za ovsene kaše, čaj i kafu. Što nas je ugrijalo i okrijepilo za novi penjački dan, odmorni i sa puno dobre energije.
Ukazivao se mnogo ljepši dan od prethodnog. Malo niskih oblaka magle kretali su se nisko dolinom, dok je nebo bilo vedro.
U 8h bili smo spremni za dalje napredovanje.
Poslije jedne dužine užeta izlazimo na greben, i njime skoro sve do vrha, neđe malo lijevo ili desno, a većinom po centru. Nailazeći na detalje V težine.
Na više mjesta u smjeru sam ostavljao “pješčane satove”, na grebenu u detaljima koji se moraju preći i neki klin.
Poslije 4h penjanja drugog dana, izlazimo na vrh grebena sa kojeg ide horizontalni dio 100m do vrha. Na tom dijelu stijena je razdvojena i neophodno je postaviti neko osiguranje za abseil 8m, da bi nastavili grebenom do vrha. Na tom dijelu ostavljamo anker i sidrišnu pločicu.
Na vrhu radost, a i blaga neizvjesnost kako li će proteći silazak spuštanjem užadima 600m niz sjevernu stijenu. Raduje me to što je stijena kompaktna i ima nekoliko terasa, pa ćemo uz pomoć 12 ankera i sidrišnih pločica uspješno izvesti silazak.
Na vrhu odmaramo i okrepljujemo se hranom koja nam je ostala u ruksacima, ugrijani sunčevim zracima.
Vuk kaže, da mu je adrenalin pred spuštanjem u nepregledni ambis sjeverne strane, veći nego tokom penjanja.
Dejan predlaže da postavljamo po dva ankera na sidrištima, što je i standard.
U ovakvim situacijama standardi se moraju prilagođavati prilici kao što je ova. Ako bi postavljali po dva ankera, na pola stijene bi ostali bez njih, jer ih imamo ukupno 12, i morali bi sa klinovima. Što opet nije neizvodljivo. Predlažem da postavljamo po jedan. Tako da ja postavim jedan anker i zakucam jedan klin na sidrište. Krenem sa spuštanjem niz uže za dužinu duplog užeta 45m. I ako sidrište se pokaže pouzdanim, Dejan kao zadnji da izvadi klin i spušti se na već testirani anker. Tako se spuštamo na deset vertikala po 40-45m sve do velikog kamina sa ogromnim zaglavljenim kamenjem i dalje kroz njega još tri sidrišta i vertikale po 30-35m sve do lednika i sipara. Imajući ankera skoro do te tačke, odakle dalje postavljamo sidrište od komada užeta preko uskog spoja lednika. Dalje siparom do još dvije vertikale po 20m na kojima za sidrišta kucamo klinove. I za malo više od 3 sata bezbjedno se spuštili pomoću 15 sidrišta bez ijedne greške, ili da nam neđe zakoči uže, pogotovo u kuloaru, sa zaglavljenim kamenjem, spuštajući se niz previse.
Na jednom detalju, čini mi se da je bio deveti abseil. Nailazim na vertikalu sa kompaktnom previjesnom stijenom. Ne znam koliko je metara do sljedeće ravne podloge u kuloaru, da ne bih ostao da visim u previsu u nemogućnosti da izbušim sljedeće sidrište, provjeravam visinu, tako što bačam kamen malo manji od stisnute šake i brojim njegov let do pada o podlogu. Vođen iskustvom u jamarstvu kako smo otprilike provjeravali dubinu vertikala. Brojim 5-6 sekundi, što je otprilike 6-7m po sekundi.
Započinjem spuštanje, i tako biva, oko 40m.
Poslije tačno 600m spuštanja užadima, napokon smo se zagrlili porodično, partnerski i sa potpunom sigurnošću da se možemo radovati mnogo više nego kad smo bili na vrhu.
Osjećaj sreće i prestanka brige, neizvjesnosti, opasnosti koja je vrebala na mnogim mjestima krušljive stijene je neopisiv..
U trenucima dok smo boravili u bivaku, na hladnoći, na neudobnim pozicijama, prolazilo mi je kroz glavu: kako je život lijep, koliko razloga za sreću imam, kako ću da uživam u životu kada se srećno spuštimo sa vrha i ko zna što sve još.. Iz te perspektive najiskrenije se sagleda život, a to je da sam zahvalan Bogu na sve što imam.
Avantura u kojoj smo osjetili moć sadašnjeg trenutka i sve čari alpinizma.
Na momke sam posebno ponosan, i još jedan test našeg timskog rada i iskustva. Kao i vodilja u jedan disciplinovan život.
Rajko
