"cassin route"
Grandes jorasses
walker spur
Francuski Alpi 19-25. avgusta 2024 godine.
Sjeverna stijena Grand Jorassesa (4207mnm) Walkerov stup 1200m, VI, A0, 6+, ED1, 21h. (Cassin ruta)
Dva dana vertikalnog penjanja, dva bivaka, jedan u stijeni, a drugi na 4050mnm na italijanskoj strani, silazak italijanskom stranom 3000m preko grebena, glečera, lednika, ukupno 55 sati akcije(samo 10 sati sna).
Ovo je kruna naše dosadašnje alpinističke karijere i ubjedljivo najveći uspjeh, a isto tako najveći uspjehi i za crnogorski klasični alpinizam, penjanje tradicionalnom alpinističkom tehnikom, litica u suvoj i zaleđenoj stijeni, baš kako je bilo u ovom vertikalnom “zidu” Cassin smjerom. U mjestu kolijevke alpinizma.
Koliko je Alpska trilogija poznata, govori podatak da se na te tri stijene penju alpinisti iz cijelog svijeta, dokazujući sebi da su dostigli taj nivo. I da je to svojevrsni test u alpinizmu.
Do 1938 godine, svi Alpski vrhovi sa svih strana bili su ispenjani, samo su prkosile tri stijene, takozvana tri problema Alpa: sjeverna stijena Materhorna, Grand Jorasesa i Eigera.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Već 6-7 godina sanjamo neki od tri Alpska problema. Prije 7 godina sa vrlo malo staža u alpinizmu, poslije samo 3 godine bavljenja istim, poslije uspona na Materhorn, vođeni entuzijazmom, Dejan je predložio da penjemo sjevernu stijenu Eigera. I naravno, poslije ispenjanih 900m, shvatili smo da nijesmo dorasli takvim izazovima: tehnički, psihički, nijesmo imali dovoljno iskustva za noćenje u stijeni pri niskim temperaturama, bivačenjem i uopšte bivstvovanjem u stijeni, što iziskuju ova tri problema.
Sad je to sasvim drugačije stanje, što je bila potvrda ovim poduhvatom prije par dana.
Prije dva mjeseca odradili smo jednu pripremnu alpinističku uvertiru na Cime Grande, smjerom “Spigola Dibona” IV+. Na toj avanturi bio je i Vuk sa nama.
Zatim još par smjerova na Durmitoru i mnogo penjanja na našim opremljenim smjerovima.
Vuk nije išao ovog puta sa nama, imao je puno ličnih obaveza, a i nije odradio dovoljno pripreme za ovaj veoma grandiozan poduhvat u alpinizmu, đe je prije svega neophodna mentalna snaga, staloženost, istrajnost, čelična volja, otpornost na hladnoću, izuzetna fizička prpremljenost za penjanje toliko dugog smjera visokih ocjena, još sa ruksakom na leđima, penjačka tehnika,strpljenje-toliko puta se prezuti iz penjačica u gojzerice-skinuti i navući dereze i sve to raditi u vertikali đe skoro da i nema mjesta za dvojicu..
I pored svih poslovnih obaveza uklapamo se prema vremenskoj prognozi koju sam još prije 20 dana na jednom sajtu za dugoročnu vremensku prognozu zapamtio da će u periodu druge polovine avgusta biti idealne vremenske prilike za penjanje u Walkerovom stupu.
Na put krećemo autom: Tamara, Dejan i ja.
Tamara ide sa nama da malo proputuje, da nam bude razonoda tokom puta i moralna podrška.
Tokom vožnje do Šamonija, smjenjujemo se za volanom Dejan i ja, što mi izuzetno prija, za razliku od svih dosadašnjih putovanja kada sam samo ja vozio, i takav onda bio izmoren za uspon.
Ovog puta sprovodimo odličnu strategiju tokom putovanja, da nam vožnja ne troši energiju koja nam je neophodna za glavni poduhvat. Prve noći odsjijedamo u jednom manjem gradiću poslije Trsta.
Sjutra dan odmorni nastavljamo put do Šamonija, đe smo kao i prethodne noći unaprijed bukirali sobe u jednom veoma udobnom i mirnom hotelu.
Prvi put se na odredište osjećam odmornim od puta, zahvaljujući tome što sam tokom vožnje po malo odspavao dok je Deša vozio.
Prošle godine kad smo tako porodično penjali Weisshorn u Švajcarskoj, stigavši u mjesto Randa na parkingu, odakle smo trebali da krenemo na uspon, prilikom izlaska iz auta, od dugog sjedenja za volanom, imao sam osjećaj da se tlo pomijera.
E ovog puta kad smo izašli iz hotela u centar Šamonija, osjećao sam se kao da sam doma.
Šetnja prelijepim Šamonijem koji zrači posebno dobrom energijom, ispunjen ljudima raznih avanturističkih afiniteta, je mjesto koje mi prija, i u kojem se osjećam ka na svome. Šoping u nama omiljenim radnjama, u kojima možemo naći sve što nam treba, mada većinu toga i posjedujemo. Kupujemo gotova jela u kesicama namijenjena baš za alpinističke poduhvate, da nijesu teška, i da se lako pripremaju.
Sjedimo u bašti jednog od mnoštva restorana u glavnoj ulici, uživamo i pričamo o sasvim drugim temama, ne stvarajući pritisak pred sjutrašnju akciju.
Tamara ostaje dva dana u hotelu, da uživa u Šamoniju, a Deša i ja sjutra dan izjutra krećemo prema Grand Jorassesu.
Izjutra odmorni, uzimamo ruksake iz gepeka i na obližnjem stajalištu pored hotela čekamo gradski bus da nas odveze do željezničke stanice sa koje saobraća vozić prema glečeru na 1600mnm.
Hvatamo taj prvi vozić u 8:00h koji nas podiže 600m od Šamonija.
Na stanici blizu glečera nalazi se i gondola kojom turisti prilaze glečeru, spuštajući se 200m niže.
Međutim, gondola počinje sa radom u 9:30h. Nama je to kasno da je čekamo, krećemo da se spuštamo nekom eksponiranom stazom ka glečeru, većinom feratom niz sajle i nogostupe, tu su i vojnici na obuci u alpinizmu. Zaobilazimo ih i brzo se spuštamo do glečera.
U tom trenutku shvatam da sam zaboravio kacigu. Svu potrebnu opremu, hranu i vodu spakovao sam dan prije polaska u glavnom ruksaku, a kacigu stavio u gepek auta. Prilikom jutarnjeg spremanja, u gepeku je bila nečim zaklonjena.
Šalim se sa Dejanom i kažem staviću na glavu aluminijunsku šerpicu za kuvanje..
Upoznajemo dvojicu kolega italijana kojima je plan identičan kao i naš, da penju Walkerov stup Cassin smjerom. Da prvog dana hodaju do stijene, penju do sumraka i na prvom bivaku u stijeni prespavaju.
Glečer Lamer se proteže i vijuga sve do sjeverne stijene Grand Jorassesa, u dužini od 10km.
Tu na početku francuzi su izdubili tunele u njegovoj unutrašnjosti i od toga napravili turističku atrakciju i ponudu.
Hodamo glečerom sa ruksacima oko 12kg težine plus pojas 4kg. Nego nije problem nositi i 30kg glečerom. Pitam se kako li će biti u smjeru sa ruksacima, kada je svaki kilogram suvišan u detaljima đe se ocjene kreću do 6+.
Glečer Lamer je prekriven ledom, kamenjem, pijeskom, potocima površnim. Preskačemo sa jedne na drugu stranu. Okolo se izdižu gole stijene ispolirane istim kretanjem glečera, izdižu se 70m i pokazuju jasno koliko se globalnim otopljavanjem smanjio u proteklim godinama. Tako je prilaz planinskim domovima sad trenutno jedini instaliranim čeličnim ljestvama u dužini do 70m.
Nama nije plan da idemo do doma, do kojeg baš takve ljestve vode, jer ne želimo da gledamo grandioznu stijenu i da se tim prizorom koji se ukazuje sa suprotne strane glečera demorališemo.
Već mentalno čvrsti u namjeri, prilazimo polako stijeni kao bilo kojoj na Prokletije, jest da je duplo veća, ali strpljivo ćemo..
Usput glečerom, kad sustignemo jedni druge, popričamo sa kolegama italijanima.
Hodajući glečerom ne mogu da ne primijetim sa okolnih vrhova i lednika kako se formiraju bujični potoci stvarajući impresivne vodopade, koji svojom bukom paraju planinski mir.
Pravimo pauzu malo dužu i koristimo priliku da isprobamo gotova jela kupljena u radnjama za alpinističke potrebe.
Prvi put konzumiramo takva jela, do sad smo jedino ovsene kaše spremali na taj način. Dospe se proključale vode u kesici sa hranom i sačeka se 10min. Hrana sa piletinom i rižom je veoma ukusna, sa 23g proteina u sebi.
Dala nam je dodatnu energiju da nastavimo dolja. Što se više približavamo stijeni, sve više pukotina poprečnih ima u glečeru, otežavajući nam prilaz stijeni.
Neke zaobilazimo, neke preskačemo, a na jednoj pukotini morali smo i da je prepenjemo uz pomoć cepina i lednih vijaka.
Poslije 7 sati hoda i 1400m visinske razlike stigosmo ispod stijene.
Italijani prvi ulaze u smjer. Preko leda penjemo jednu dužinu užeta da bi se domogli stijene.
Na prvo sidrište pravimo zajedno sa njima dužu pauzu, da bi istopili snijega i dopunili zalihe vode, a to je po 3 litra.
Spremamo i gotova jela u kesicama, paštu bolonjezu. Deši baš i nije po ukusu, ne marim za ukusom, već da uzmem što više kalorija za ono što slijedi.
Italijani su već započeli penjanje. Moramo biti obazrivi da nam ne pokrenu kamen. Dobro su nam došli da oni prvi uočavaju kuda ide smjer, da nebi gubili vrijeme u traženju rute.
Prvih 200m ocjene su 3-4, što nam ne predstavlja nikakav problem za penjanje. Taj prvi dio penjemo u gojzericama.
Sve do dijela kada nagib stijene dostiže 90°.
Na tom dijelu prezuvamo se iz gojzerica u penjačice.
Dodatna komplikovanost ovog zahtjevnog smjera jeste i ta što se mora nekoliko puta prezuvati iz gojzerica u penjačice i obrnuto, stavljati i skidati dereze..
Italijani u tim teškim detaljima slabo napreduju. Primjećujem gore visoko u smjreru da ima još jedna naveza, a to sam primijetio kad sam nekoliko puta čuo odron kamenja i frkćanje istog iznad naših glava, što je jdna od više opasnosti u ovom poduhvatu.
Nastupa i Deša, sa sve ruksakom u prvim teškim detaljima i dužinama. Dobro mu ide, pored ponekog starog klina u smjeru, dodatno se osigurava, frendovima, zaglavcima, a ponekad i svojim klinovima, koji su nam iz dosadašnjeg iskustva na našim krečnjačkim stijenama najpouzdaniji. Dok se na granitnim stijenama mnogo više koriste frendovi i zaglavci, zbog čestih hrapavih pukotina.
Poslije par težih dužina, dolazi i jedna od najtežih, 6+.
Dužina od 35m sa manjim previsima je velik problem prvom u navezi ispenjati sa ruksakom težine 12kg. Penje naveza ispred nas, prvi bez ruksaka, a tako ćemo i mi.
Sporo im ide. Tu je i prvi bivak u stijeni, terasa neravna 60cm širine, toliko da može dva čovjeka da nekako legnu, s tim da im se noge ukrštaju, i da su ispod stijene bezbjedni od udara kamena sa vertikala samo dok leže.
Započinje Dejan penjanje, brzo će i sumrak, nadamo se da ćemo prije mraka naći neki komforniji bivak gore u stijeni i malo bezbjedniji.
Deša bezbjedno i uspješno savladava do sad najtežu dužinu.
Ali razočarenje stiže kada izlazi na sidrište. Italijanska naveza se već sprema na tom sljedećem mnogo udobnijem bivaku da prenoći. Dejan, ne nametljiv, ne želi njih da tijesni i da zajedno bivačimo u tom bivaku koji nije dovoljno prostran za četvoricu. Već se ponovo spušta tih 35m niz uže kod mene na donje sidrište i tako odlučujemo da spavamo na tom donjem skučenom bivaku. Ostavljajući užad osigurana na gornjem sidrištu, da bi se ujutro uz užad lakše popeli. S rizikom da nam kamen u padu može tokom noći oštetiti užad. Penjemo sa dvojnim užadima po 8mm debljine i 48m dužine.
Već je 20:00h. Dosta iscrpljeni od hodanja glečerom i penjanja prvih 350m stijene. Te započinjemo pripremanje za spavanje. Čekićem lomim šiljate krše da bi donekle napravio sebi ravnu površinu makar za trup. Dešina strana je malo ravnija.
Zidam da bih imao i malo širu policu, jer me postojeća izbača iz ravne ka ambisu.
Skoro 21:00h, ne pada mrak na tim visinama rano kao u dolinama. Skidamo na tom nepristupačnom terenu pojaseve da bi obukli ispod pantalona aktivni veš, za to vrijeme unakrsnom gurtnom se osiguravamo preko trupa.
Ne brine nas ambis ispod nas i hladnoća, već jedva čekamo da se spremimo i da što prije utonemi u san poslije toliko napora.
Postavljamo podloge za vreće da isprobamo koliko je udobno u ležećem položaju. Ubrzo se uvlačimo u ljetne vreće za spavanje, a preko njih bivak vreće, Deša najelonsku, a ja od astro folije. Sjedimo tako prije spavanja posmatrajući glečer u ambisu kako vijuga u niže predjele. Mirno je bez vjetra, samo povremeno niz vertiklu profrkće poneki kamen. Zaštićeni previsnom stijenom iznad naših glava. Poneki sitni kamenčić udari na stopala ili koljeno. Rekoh, dosta sam uživao u panorami odoh na spavanje. Vezani gurtnama za sidrište, sa pojasa na sebi, tako ćemo provesti noć, da se nebi neko od nas dvojice tokom spavanja u klizavim vrećama skliznuo u ambis.
Samo što sam legao na dosta neudobnoj poziciji, utonuo sam u san. Budio sam se nekoliko puta tokom noći, prilikom okretanja sa leđa na stranu.
Neđe oko 2:00h desilo mi se nešto što me je trznulo i strecnulo iz sna da mi je srce ludački počelo da lupa. Da li sam to sanjao ili je pao manji kamen sa vertikala na mojoj vreći, to nijesam siguran. Uglavnom, vidio sam i čuo veoma jak pucanj pred očima, kao da sam u snu doživio udar kamena i kraj!
Tako je to djelovalo vjerodostojno u snu da pretpostavljam da tako to izgleda, daleko bilo, kad čovjeka to strefi.
Da li je sve to bio proizvod silne brige od baš te opasnosti, koju ne možemo da kontrolišemo dok budemo penjali ovaj zid od 1200m visine? Ili je pao neki manji kamenčić na vreću u kojoj sam bio uvučen skroz preko glave, pa je taj zvuk kroz vreću prouzrokovao zvuk sličnom eksploziji, to nikad neću znati. Nije me to ni brinulo, nego moji snovi i predskazanja, koji su mi u pređašnjem životu bili neki vjesnici. Jer kad god sanjam nešto loše, ne bude ni na javi ubuduće bajno.
Oko 3:30h budimo se obojica da se spremamo za dalje penjaje.
Pričam Dejanu ovu priču, i molim ga da pazi na odrone, da dobro osluškuje, ako zahuči nešto niz vertikalu.
U bivaku nam je bilo toplo, a za udobnost to ne mogu reći. Izjutra je hladno, oko 0°C. Nije svejedno izaći iz vreće, a tek kad pomislim da treba penjati najteži detalj golih ruku pri toj temperaturi, tad shvatim zašto je ovo bio jedan od tri problema Alpa, i zašto jezu izazivaju kod penjača te tri stijene.
Nekako kuvam vodu za ovsenu kašu i kafu. Sjedimo u vrećama, još je mrak.
Poslije doručka, treba obaviti i nuždu, ajde malu, ali kako veliku junače.
Da ne ulazim u detalje:)..I za to nalazimo rješenje.
U 4:30h već smo spremni kao vukovi za dalje napredovanje. Zahvaljujući užadima koja su ostala provučena kroz gornje sidrište, Dejan penje ponovo, ali ovaj put na top roup. I dalje je mrak. Nastupam i ja kao drugi, ne moje iznenađenje dobro mi ide. Penjačice nosimo preko čarapa zbog hladnoće. Zebu ruke, ma neka, samo da se adaptiramo na prvoj dužini, poslije će prestati.
Dolaskom na gornje sidrište zatičemo italijansku navezu kako još spavaju u udobnom bivaku. Budi se jedan od njih, kratko se pozdravljamo i nastavljamo priječnicom po golim stijenama da penjemo u mrklom mraku.
Poslije jedne dužine, već dolazi do blaže dezorjentacije u smjeru. Vadim dvije skice iz džepa i asistiram Deši u kojem pravcu da penje. Nailazi na sljedeće sidrište i bez problema idemo dalje do izraženog žlijeba 75m visine i ocjene VI.
Taj žlijeb nas je najviše brinuo po uvidu u fotografije i video prethodnih penjača okačenim na internetu.
Međutim te tri dužine su nam lakše pale od onog prethodnog cuga 6+.
Dok osiguravam Dešu u tom žlijebu, nilazi naveza iz Francuske, momak i cura. Srdačno se pozdravljamo i u tom razgovoru u mimoilaženju zbijamo šale, između ostalih i to da sam bez kacige..Kaže, prvo što sam primijetio, bilo je to da nemam kacigu. Govoreći mu, što će reći da sam ludi Crnogorac.
Prolzi da penje prema Dejanu, ne koristeći postojeće klinove u stijeni, već postavlja svoja osiguranja, pokazujući koliko je superioran, do trenutka đe nije bilo prostora za frend, tad se i on prepišti Cassinovim klinovima. Sa Dešom gore, čujem vodi razgovore, grohotom se smiju obojica. Zahvaljujući njegovom pozitivnom duhu, osjećamo se kao da smo na nekoj vještačkoj stijeni, a ne na ovoj prirodnoj grdosiji od koje čovjeka hvata jeza kad je sa glečera gleda, a ne boraviti u njoj..
Deša mi prepričava, da mu je naveza koja nas je prestigla, podigla i moral i energiju.
Savladali smo dosta brzo tih 75m žlijeba i krenuli za francuzima dalje. Nešto malo dužine ide 4, a odmah naredne 5, 5+, 6, 6+…
Na opet teškoj dužini prestižemo još jednu navezu iz Škotske, sad znam od čega je bilo odrona tokom penjanja.
Škoti su poseban plenenit utisak ostavili na nas. Opet priča o kacigi. Šali se škot pa kaže, vi mora da ste veoma čvrst čovjek čim ne nosite kacigu, a ja mu odgovaram, “da, da, krga mi je debela 4cm” :))
Misli da je Dejan vodič..A kad mu Deša kaže da nije i da smo nas dvojica otac i sin, odgovara mu sljedeće. “Vi mora da ste najbolji alpinisti u vašoj zemlji kad ste ovaj smjer došli da penjete”.
Kaže da je bio u Crnoj Gori…
Dok ih prestižemo u jednom cugu ne protive se da nam se užad ne umrse.
Dovikujemo se u smjeru, dajući jedan drugom instrukcije što treba raditi u datom trenutku, to isto rade i škoti. Boja glasa i naglasak me podsjeća na neke istorijske filmove, ili motivacione govore u istim. Čuvši naš akcenat jedan od njih, pita Dešu, “Koji je to jezik?”..Crnogorsko-Katunski!
Opet penjemo šesticu, ne posustaje težinsko penjanje.
Iznemoglost nas polako obuzima.
Pravimo pauzu izlaskom na prvom grebenu. Kuvam Deši čaj i kašu da povrati energiju. Ambis ispod nas se proteže 1000m. Na to se više i ne osvrćemo. Čak od premora, sklupčan spava desetak minita dok ja pijem kafu na najekstremnijoj terasi do sad.
Ne smijemo da gubimo vrijeme, želimo za dana da izađemo do vrha.
Vidimo gore grebenom francuze kako napreduju dalje, odlična su nam vodilja da ne lutamo u smjeru. Pada povremeno niz vertikalu kamenje i led, pribijamo se uz stijenu, na sreću samo u ruksak me pogađa odlomljeni dio kamena.
Poslije nekoliko dužina 4-5 ocjene, dolazimo do sniježnog polja i zaleđenih vertikalnih usjeka koji predstavljaju teške dužine.
Prezuvamo se iz penjačica u gojzerice, navlačimo i dereze. Imamo po jedan cepin. Da sam znao što će mi se desiti, uzeo bih dva cepina, ali vodio sam se time da što manje tereta nosimo za penjanje tako teškog smjera, te sam uzeo lakši cepin i lakše aluminijumske dereze, koje su mi se u tom trenutku prilikom obuvanja, na jednoj slomio osigurač koji drži prednji i zadnji dio. Tako da pred tim sniježnim i lednim penjanjem ostajem sa jednom derezom.
Dok Dejan penje, konstantno niz vertikalni zaleđeni usjek padaju komadi leda od naveze ispred nas.
Kad je došao red da penjem kao drugi, tu su nastali problemi, jer mi je jedna noga bez dereze bila bespomoćna. Tad sam navezao komade tankih prusikai na užad i tako se podupirao nogom i rukom đe nije bilo oslonca na kamenu. Nijesam imao ni cepin, dao sam Dejanu moj, da sa dva ispenje te dvije dužine što lakše, kako je i odradio.
Dolaskom na priječnicu težine 5 stepeni, više nijesmo brinuli, jer dolazi lakši dio. Koliko god da je lakši, iscrpljenost je izražena.
Visina je 4000m, 1000m smo savladali. Sunce je skoro pri zalasku, kadrovi su spektakularni. Nemam previše vremena želje uživati u istim. Nadamo sa da je gore iznad nas blizu vrh.
Ispenjavanjem 100m, vidimo da ima još toliko, i pred vrh opet malo leda i snijega. Deša je u penjačicama, ja ne želim da gubimo vrijeme, penjem u gojzerice koje često klizaju i dodatno mi troše snagu.
Sunce je zašlo, želja nam je za dan da se domognemo vrha.
Opet se prezuva dvije dužine pred vrh, da bi ispenjao u kombinaciji led i stijenu.
Obuzima me ogroman naboj sreće i euforije, ne želeći prije izlaska na vrh da iskažem tu sreću.
Kod Dejana primjećujem ogromnu iscrpljenost, što je i za očekivati poslije tolikog napora, pogotovo njemu koji je vodio navezu od početka, jer ga je dodatno kao prvog adrebalin iscrpio. U zadnje vrijeme on vodi navezu, govoreći da se ohladi kad se smjenjujemo, jedino mi u zimskim smjerovima ponekad prepušti navezu, jer više voli da penje u suvoj stijeni.
Kao drugi pokušavam što prije da ispenjem do njega izbjegavajući led.
I ostaje još jedan, posljednji cug, posljednja dužina, ukupno četrdeseta.
Čujem kako trijumfalno ispušta krik, ubrzo poslije toga govoreći, “Oprosti planino, morao sam”, ne želeći da krši bonton planine i njen mir.
U 21:30h, skoro je mrak, izlazim i ja strehom na vrh..Grlimo se i čestitamo jedan drugom, bez neke prevelike euforije, premor nas je uzeo pod svoje. Želimo što prije da se fotografišemo i da krenemo niz italijansku stranu, iako ne znamo ni kuda.
Dok pokušavam da postavim telefon da nas uslika, Dejan od umora povraća nešto malo, boreći se sa mučninom.
Ubrzo se oporavio, vjetar malo jače duva, osjećamo hladnoću na sniježnom polju.
Primjećujemo u snijegu tragove francuske naveze, slijedimo ih..Ako ne nađemo neko bezbjedno mjesto da prenoćimo, izdubićemo rupu u snijegu i tako bivačiti.
Kad poslije 100m spuštanja niz sniježnu padinu, vidim svjetla čeonih lampi. Bila je to naveza koja nas je prestigla. Nalazili su se na kamenitom razvaljenom grebenu na 4050mnm.
Obradovasmo se tom prizoru.
Na grebenu su bile dvije manje horizontalne površine za po jednog penjača da može da spava u vreći pod vedrim nebom.
Kažu nam da ispod njih niže grebenom ima još dvije takve pozicije koje su u prethodnim godinama napravili penjači.
Radost je bila podjednaka kao kad smo izašli na vrh. San i odmor su nam bili potrebniji od vode i hrane.
Deša nije ništa htio da jede i pije, ne želeći da ga dodatno obuzme mučnina. Zaspao je čim se uvukao u vreću.
Hladnoća na toj visini u ljetnjim vrećama i foliji je gospodarila nama te noći.
Poslije 2:00h nijesmo mogli da spavamo od hladnoće, iako smo bili potpuno prekriveni dvoslojnim pokrivačem preko glave i disali u unutrašnjost vreće da bude toplije.
Tokom noći temperatura je bila -9°C.
Posmatranje nebeskog svoda sa te pozicije poseban je doživljaj, stiče se utisak da su zvijezde na dohvat ruke.
Zora sviće oko 6:30h. Ima se što i vidjeti sa te pozicije, prvo što mi se ukazije izvirujući glavu iz vreće, jeste Mon Blan. Na obližnjem vrhu Grand Jorassesa već pristižu planinari iz pravca Italije normal rutom.
Pitam Dešu, je li mu bilo ladno tokom noći, potvrđuje da ni on od hladnoće poslije 2:00h nije mogao da spava.
Komade snijega izlomio sam još sinoć i u kesi ih stavio pored sebe, da bi mi izjutra bilo pri ruci dok na gorioniku topim isti za potrebe kuvanja čaja, kafe i ovsene kaše. Jedino to nam se jede i pije od sve hrane koju imamo u ruksaku.
Čekamo, kao u onoj staroj, “kao ozebli sunce”..
Mnogo bolje raspoloženi, uz tople napitke analiziramo protekla dva dana, ponosni na sebe što smo istrajali i sve odradili besprekorno i bezbjedno.
Nazvao bih to jutro, moć sadašnjeg trenutka!
Oko 8:00h naziru se sunčevi zraci, osjetno je toplije.
Spremamo stvari i pripremamo se za povratak niz razvaljeni greben, a onda dolje niže poprečno preko lednika, pa opet grebenom, na više mjesta abseilom niz vertikale, pa opet lednicima i glečerom do 3000mnm. Odakle idemo planinarskom stazom do malog mjesta u dolini, ukupno 3000m spuštanja.
Dolaskom u civilizaciju, svraćamo u restoran u kojem ne radi kuhinja, ali služe piće.
Od tog trenutka više me ništa ne brine i ne zanima, sem da uživam uz čašu piva i odmaram.
Deša ide da se raspita za prevoz do Šamonija.
Poslije kraćeg odmora idemo busom do Cormayeura, zatim drugim busom do Šamonija.
Čak i sa stanice u Šamoniju, sijedamo u gradski bus koji nas vozi do ispred hotela. A ispred hotela čeka nas Tamara sa puštenom pjesmom na telefonu “svijet voli pobjednike”..
Iako smo mnogo iscrpljeni, gledamo da što prije se istuširamo u hotelu, spremimo se i izađemo u grad, da sve ovo proslavimo u nekom restoranu u glavnoj ulici Šamonija.
Tako i biva. Od tog trenutka pa skoro do ponoći to su za mene sveti trenuci, moć sadašnjeg trenutka. Trudiću se da ne zaboravim ni jedan trenutak te večeri i tog izlaska, jer sam bio najsrećniji čovjek. Toliko raspoloženi, srećni, svjesni da je sve proteklo bez posljedica, a još sve to porodično iznijeti, doživjeti, iskusiti, prebroditi..Zato je vjerovatno na još većem nivou.
Ne moram puno pisati kako nam je tek prijala hrana i piće…
Sjutra još jedan dan uživanje u Šamoniju, u gradiću koji vrvi od posjete raznih avanturista, mjestu u kojem sam osjetio posebno dobru energiju.
Rajko
