You are currently viewing “Imamo i mi Alpe”

"imamo i mi alpe"

prokletije

karanfili

PROKLETIJE-Karanfili 31.01.- 02.02.2024god.
U trodnevnoj alpinističkoj avanturi ispenjali smo prvenstven smjer tradicionalnim alpskim stilom penjanja u robusnom masivu jugoistočne stijene Karanfila “Imamo i mi Alpe” 1100m, M5, 50°-75°, WI3, 12h(dva dana, sa bivakom na 1750mnm).
Savršeni vremenski uslovi, manji sniježni pokrivač, dozvolili su nam da bezbjedno ispenjemo dva prvenstvena smjera u veoma rizicnoj jugoistočnoj stijeni Karanfila. Prije svega zbog ogromne opasnosti od lavina i odrona, jer je cijeog dana obasjana suncem, zato je skoro niko i ne penje zimi, tako da smo zahvalni što smo imali tu čast da je prvi ispenjemo uspješno u zimskim uslovima sa dva prvenstvena smjera, iz dva navrata u 11 dana.
Temperatura vazduha kretala se od -7°C do -15°C. Pred vrh subjektivni osjećaj u sunčanoj strani i mnogo toplije, dok su vremenski uslovi trećeg dana u bivaku na 2060mnm bili veoma ekstremni, sa vjetrom i blažom mećavom.
U smjer smo ušli desno od Ropojanskog jezera na 1380m, penjali u početku prvih 500m našim ljetnjim smjerom “Crnogorskim” na jednom mjestu se ukrstili sa slovenačkim takođe ljetnjim smjerom i 700m penjali prvenstven smjer, sve do Velikog Karanfila-Gurt e Zjarmit na 2490mnm.
Silazak smo izveli preko vrhova Karanfila, prelazeći sniježne noževe i strehe, sve do Sjevernog vrha kada smo nastavili spuštanje strmim sniježnim kosama na kojima je postojala opasnost od lavina, jer su obasjane jugoistočnim suncem cijelog dana, a snijega ima mnogo ispod vrhova.
Spuštali smo se tako da dejan ide za dužinu dva navezana užeta 90m, do neke stijene, postavi sidrište, a onda nas dvojica otpenjavamo do njega i sve tako do krošnjinog prolaza kada smo prešli u masiv koji gleda na dolinu Grebaje. Postavili bivak na 2060mnm u veoma hladnim uslovima proveli noć i sjutra dan preko prevoja Ljuljaševića Karanfila, kroz kuloar 950m spuštili se bezbjedno u dolinu Ropojanu.
Naveza: Dejan, Vuk i Rajko Popović
Nijesmo puno pravili pauzu od prethodne alpinističke avanture, takođe u Karanfilima.
Sunčani dani mame nas opet na avanturu. Kao i umjeren nivo sniježnog pokrivača na planinama, što je mnogo manja opasnost od lavina za penjanje sunčanih strana. Ranijih zima većinom smo penjali sjeverne strane, jer su po tom pitanju bezbjednije.
Poslije avanture prije nepunih neđelju dana, Dejan predlaže da iskoristimo lijepo vrijeme i da ispenjemo još jedan smjer u Karanfilima.. Kaže, ide i Vuk sa nama. Razmišljam se, je li mi to veliki napor izvesti dvije fizički zahtjevne avanture u desetak dana..
Ipak pristajem, dogovaramo se kojom zacrtanom linijom bi penjali..
Po dolasku u Vusanje oko 11h, čeka nas prevoz kamionom kroz Dolinu Ropojanu, u prethodnom dogovoru sa našim prijateljima Adisom i Keljom, koji su nam izašli u susret da nas prebače kamionom što bliže Ropojanskom jezeru, da bi dobili na vremenu i cijelu avanturu izveli za tri dana, za razliku od prethodne koja je trajala 4 dana.
Pakujemo svu opremu u manje ruksake koje ćemo nositi tokom uspona, gledamo da nosimo samo neophodne stvari.
Dejan se penje na kamion, utovaramo opremu i ruksake, a Vuk i ja u karoseriju sa momkom koji nas vozi..
Na ovaj način dobićemo na vremenu da prvog dana odmah krenemo od jezera na uspon.
Kamionom nas vozi kroz idiličan sniježni predio Ropojanske doline.
Na 500m od jezera, silazimo sa kamiona i nastavljamo hodajući do jezera. Odmaramo malo uz užinu, posmatrajući Karanfile u toj prvoj barijeri od 600m. Snijega ima malo u tom dijelu. Tako da penjanje od 1380m do 1750m, većim dijelom je stijena i trava, sa po nekim sniježnim površinama.
U prvim cugovima ocjene su od II-IV+.
Uspon smo započeli u 12:30h. Računamo da ćemo stići do 17h prije mraka na dijelu koji razdvaja dvije barijere, prve 500m i druge 700m. Znajući za to mjesto da je pogodno za bivak, kada smo tim dijelom penjali prvenstven smjer “Crnogorski”, par godina ranije u novembru mjesecu.
Ima tu i slovenačkog ljetnjeg smjera u kojem imamo zajedničkih dva ili tri cuga.
Uglavno poslije 5 sati penjanja stižemo na mjesto đe smo planirali bivak. Već je mrak 17:30h.
Na sniježnom zaravnjenom nanosu rasklapamo šator, utežemo ga u slučaju vjetra, zatrpavamo snijegom spoj sa tlom da nam bude toplije tokom noći. Mada ta prva noć nije previše hladna. Momci spremaju hranu van šatora.
Moja posebno zadovoljstvo je to što sam sa mojim sinovima na ovakvoj avanturi.
U šatoru me smiještaju u sredini, jer sam u posljednje vrijeme manje otporan na hladnoću.
Planiram poslije večere i čaja da nešto čitam, međutim u tom planinskom spokoju čak prvi tonem u san.
Spavamo od 19:00h do 2:00h.
Budim se par minuta prije alarma na telefonu.
Napolju je vedro, mirno bez vjetra.
Jutarnji ritual spremanja hrane počinje. Sa zadovoljstvom se pripremamo za avanturu. Na telefonu imamo fotografije cijelog masiva da bi mogli da se orijentišemo pri penjanju zacrtane linije.
U 4h spremni po mraku prilazimo prvom sniježnom polju nagiba 50°.
Snijeg je baš onakav kakvog smo ga i priželjkivali. Na većini djelova tvrd, zaleđen, a na nekima mekan. Taman da se listovi na nogama odmore kada naiđe mekši..
Brzo nagim prelazi u 60°, i ide do 75°.
Nije težak smjer, uživamo u penjanju. Opet kažem, mnogo teže prvenstvene smjerove ispenjali smo u Dolini Grebaje i prvi put da je neko te sjeverne strane ispenjao zimi, baš kao i ovu jugoistočnu, prošle sedmice. Ali ova iako je lakša tehnički, mnogima je ulivala bojazan zbog svoje visine 1100m, opasnosti od lavina, odrona, poteškoća na koje mogu naići..
U svitanje nailazimo na nekoliko vertikalnih problema u dužini od 5m-15m.
I to su jedine prepreke sem strmih sniježnih površina nagiba do 75°, sve do 150m pred vrh kada nailazimo na dio grebena sa strehama, zatim vertikalno stjenovito penjanje stijena na kojima skoro da nema snijega, u dvije dužine, đe je ocjena M5 i M4.
Iz dva navrata tokom penjanja, podižemo dron da snimimo jedinstvene kadrove kakvi se mogu zabilježiti samo na Alpima.
Zbog svoje visine, grebena, noževa, strmih sniježnih kosa i same konfiguracije terena, ovaj smjer nazivamo “Imamo i mi Alpe”. Upravo tako, ovakav vid penjanja, i ovoj dužini, sa bivacima tri ili četiri dana, može jedino da se doživi na Alpima. S tim što na Alpima za svaki pristup nekom vrhu, olakšavaju vam domovi koji su planski raspoređeni da u njima odsijedate tokom napredovanja ka vrhu. Prokletije su nešto drugo, sve te olakšice ovđe nemate, već sve dobro treba osmisliti, đe postaviti bivak, kuda se vratiti poslije ispenjanog smjera i svu tu opremu, hranu nositi sa sobom tokom cijele akcije-avanture.
Na vrhu nas dočekuje sunce i dosta visoka temperatura, subjektivni osjećaj je iznad nule. Završnih 4 cuga penjemo bez jakni.
Nema ni vjetra, prizor je izuzetno lijep, grebenski prema Sjevernom Karanfilu sve je prekriveno velikim sniježnim pokrivačem, sa ispreplijetanim strehama.
Provodimo na Velikom vrhu Karanfila više od sat vremena.
A onda krećemo preko grebena navezani u pravcu Sjevernog Karanfila.
Kako sam jedne zime proletio kroz jednu od streha baš na tom dijelu, na sreću samo 10m i bio zaustavljen navezanim užetom za partnera, kada smo prvenstveno zimi ispenjali sjevernu stranu Sjevernog vrha Karanfila. Sad dobro pazim da idem i po metar od moguće linije pucanja, iako sam tad isto radio, ali pucanje strehe se desilo dublje od njenog vertikalnog spoja sa grebenom.
Dolaskom na Sjeverni vrh, primjećujem da snijega na strmim poljima koji vode do Krošnjinog prolaza, ima mnogo. Plan je da Dejan ide prvi za dužinu dva navezana užeta 90m, postavi sidrište u nekoj od stijena, a onda Vuk i ja da otpenjavamo do njega. Tako i radimo sve do Krošnjinog prolaza kojim idemo na prevoj preko Ljuljaševića Karanfila.
Prelaskom u Krošnju, sa sunčanih kosa jugoistočne strane Karanfila, dočekuju nas surovi zimski uslovi sa blažim hladnim vjetrom u sjevernoj uvali ispod sjevene stijene Sjevernog vrha. Snijega ima mnogo.
Na jednom uzvišenju sa kojeg se pruža pogled na Očnjak i Dolinu Grebaje, pravimo na blažoj strnini platformu od snijega da raširimo šator.
Temperatura vazduha je oko -12°C.
Prije mraka završili smo sa postavljanjem kampa. Ali koliko smo umorni, na moj predlog da zatrpamo spoljašnji sloj šatora koji je u dodiru sa tlom, momci odgovaraju, neka ga tako, neće valjda vjetar duvati tokom noći. E dobro smo se prevarili. Vjetar je počeo da duva oko 21h. Uvlačeći hladan vazduh tokom cijele noći u šatoru.
Na ponoć me budi hladnoća, iako sam potpuno uvučen u vreću.
Pitam momke je li njima ladno, potvrđuju da je i njima, ali ne toliko da ne mogu da spavaju.
Uzimam gorionik, palim manji plamen, pokušavajući da tako malo ugrijem vazduh u šatoru. Primjećujem da leluja plamen od strujanja hladnog vazduha koji se provlači od spolja izneđu slojeva šatora.
Gorionik sam podesio da gori između mene i Vuka. Dosta je to skučen prostor, ako se Vuk okrene zapaliće mu se vreća. Pokušavam za to vrijeme dok se malo zagrijava šator da ne zaspim. Ali gledajući onaj plamen, tonem u san, poslije desetak minuta trgnem se iz sna u strahu je li se nešto zapalilo.
Vidim nije to bezbjedno.
Isključujem gorionik, vadim astro foliju u vidu bivak vreće, navlačim je preko vreće za spavanje i nastavljam sa spavanjem do 6:00h.
Jedina mana astro folije je ta, što se spoljašnji sloj vreće za spavsnje od kondezacije bude vlažna.
Izjutra vjetar je još jači, sa sniježnim padavinama u vidu slabe mećave.
Ne izlazi nam se iz vreća.
I gojzerice smo ostavili kako ih običmo ne ostavljamo, ispod spoljne cerade šatora. Tako da smo ih izjutra u vrećama jedva razledili da ih možemo obuti.
Tople ovsene kaše i čaj nas ugrijavaju..Započinjemo brzo sprenanje stvari, da nijesmo duže izloženi vjetru.
Silazak sa planine izvodimo preko prevoja koji se nalazi u blizini. Na sreću snijeg je zaleđen površinski, pa ne moramo da prtimo, ima ga puno na toj visini.
Strmi kuloar vodi 950m na niže u pravcu Ropojane, za svaki slučaj navezani smo užetom, preventive radi da se neko ne saplete..
Sve što se niže spuštamo, toplije je, kao da silazimo na drugu planetu.
Dejanu je palac desne noge skroz promrzao. Po dolasku u dolinu izuva gojzericu, da bih mu ugrijao palac, stavljajući njegovo stopalo ispod mog pazuha, 5 minuta jedna strana, 5 minuta drugi pazuh. Povraća cirkulaciju u prstima.
Nastavljamo dalje dolinom puni utisaka, sa puno inspiracije za razgovor..
Vuk se šali i kaže-Dosta sam penjao! Pa malo zastane, nadoveže se-Za ovu godinu..🙂
U Vusanje pakujemo stvari u auto i pravac Aqva restoran nadomak Plava na odličnu hranu.
Ovom i prethodnom vanturom, izlagajući sebe fizičkom naporu i zoni van konfora, mogu reći da smo osjetili moć sadašnjeg trenutka i ažurirali unutrašnje zadovoljstvo.
Rajko

kontakt

Social Media