Penjemo se od Surutke strmim siparima prema Zupcima. Kako se više približavamo, već uočavam liniju koja bi bila izvodljiva za boltovanje smjera. Međutim kad smo prišli do pod same stijene, uočio sam baš u toj liniji kako se sijaju sidrišne pločice. Čuo sam i ranije da ima i sa južne strane izboltovan smjer od strane austrijskih alpinista, ali đe baš u ovom dijelu đe sam ga zamislio iz podnožja. Ubrzo uviđam desno od tog smjera još jednu varijantu koja bi bila izvodljiva za penjanje. Tako da zaobilazimo cijeli zub sa desne strane strmim kosama i dolazimo sa boka. Odakle započinjemo tradicionalnom alpinističkom tehnikom da se penjemo na njegov sam vrh i sa vrha da postavljamo sidrišta u pravcu zamišljene rute. Penjemo tri cuga rangove III-IV. I poslije 90m penjanja izlazimo na vrh. Vrh je sav razvaljen u velike pokretne krte stijene, vjerkvatno od groma, po boji napuklih stijena zaključujem da se to nije davno desilo. Ne želeći da bušim u tim nepouzdanim stijenama, spuštamo se ka jugu 5m i tu bušim prvo sidrište u čvrstoj kompaktnoj stijeni. Dezorjentacija je sa vrha u odnosu na ono što sam zamislio odozdo. Odakle se spuštam jos 10m niz uže da bolje uočim vertikalu. Primjećujem dobro mjesto za sljedeće sidrište i pretpostavljam da će se smjer moći penjati.