"kako dron kaže"
durmitor
savin kuk
Durmitor 8-9.feb.2026.
Sjeverna stijena Savinog kuka, prvenstven smjer “Kako dron kaže” (Mješovita zimska varijanta) 350m, 85°/70°, 6h.
Trojna naveza: Dejan, Vuk i Rajko Popović
Ovo je zvanično drugo penjaje sjeverne stijene zimi, a prvo smo takođe mi izveli 2019. god.
Zašto smjer nazivamo Kako dron kaže? Zato što nam je prvog dana kad smo izviđali smjer ostao zaglavljen u vertikali. I tako u njegovom pravcu penjali i našli ga.
Zašto je u zagradi Mješovita zimska varijanta? Zato što ima više ljetnih smjerova popetih u drugoj polovini prošlog vijeka od strane inostranih penjača, koji se prepliću, a nijedan zimski, sem naš zimski iz 2019. kojim smo izvukli zadnju trećinu.
Veoma ekstremni uslovi sa visokim rastresitim snijegom,
te je glavna ocjena nagib.
Uprkos lošim vremenskim prilikama i kiši svakog dana, zaputismo se na Durmitor u alpininističku avanturu na dva dana.
Vuk je izrazio želju da ide sa nama.
Dugo nijesmo bili sva trojica u zimskoj alpinističkoj avanturi.
Plan je da nosimo najosnovniju opremu za kamp i potrebe penjanja, da bi sjutra dan sa svom opremom na leđima popeli stijenu i niz Čistu spuštili se do auta u blizini parkinga skijališta Savin kuk.
Radujem se izboru avanture, a pogotovo izgradnji skloništa od snijega i boravku u njemu noć pred uspon.
Svakodnevne padavine su doprinijele da sniježnog pokrivača na visinama iznad 1800mnm ima preko 150cm visine.
Na sreću pristup do ispod stijene Savinog kuka bio nam je olakšan prolaskom planinara par dana unazad, tako da nijesmo puno propadali u snijeg dok smo koračali od parkinga skijaĺišta do 1800mnm đe je plan da bivačimo.
Nalazimo jedan veći sniježni nanos ispod kojeg se ukazuje prostor na kojem bi mogli improvizovati i sagraditi sniježno sklonište za trojicu.
Lučnu stranu sniježnog nanosa visine 1,5m koristim za jedan zid, ostale strane zidamo kockama od snijega koje Vuk lopatom pravi u snijegu pored. Dejan podiže dron prije nego se navuku oblaci na sjevernu stijenu Savinog kuka, i snimi kuda sjutra ispenjati neku novu liniju smjera.
Stijena je dosta prekrivena snijegom što je čini još strmijom. Navlače se oblaci, počinje snijeg da pada.
Dok Vuk i ja gradimo sniježno sklonište, Deša pokušava na malom ekranu telefona da od refleksije sniježne svjetlosti uoči đe mu se nalazi dron u odnosu na sniježnu vertikalu. U tom trenutku saopštava: “Izgleda da mi se dron zakačio neđe u sniježnoj vertikali”..
Pokušava na daljinskom upravljaču da oslobodi elise drona zabodene u snijegu, ali ne ide..
Pomoću kamere vidimo da je u blizini izrazite isturene stijene, na 20m udaljenosti od nje.
Posmatranjem sjeverne stijene uočavamo tu stijenu, jer ih je vrlo malo u vertikali a da nijesu pod snijegom.
Nije nam bila namjera da penjemo u tom pravcu, ali situacija je nalagala da nije vrijedno za rad neke zamišljene prethodne linije, ostaviti dron..(otud naziv smjera)
Privodimo kraju izgradnju skloništa od snijega. Da bih prije završio gradnju, i zbog velike površine unutrašnjeg dijela, predlažem da Deša donese nekoliko grana sa obližnjeg drveća, pomoću kojih bi pojačao konstrukciju kupole u završnih 80cm da se ne uruši.
Spolja suvim snijegom dodatno nanosimo sloj preko zidova, isto tako i krov da je bolja izolacija.
U unutrašnjost skloništa lopatom gradim izdignutu platformu za tri ležaja sa udubljenjem u podnožju nogu, da se može sjesti pored svakog ležaja, odložiti ruksak i oprema. Ulaz koji ostaje u najnižoj zoni skloništa, tokom noći ćemo zatvoriti ruksacima da je još toplije.
Nedostajao mi je taj komfor koji pruža sniježno sklonište, u odnosu na prethodne avanture u šatoru. Da se može sva oprema odložiti, uključiti gorionik na posebnoj sniježnoj polici bez bojazni da se nešto progori ili prospe, i sve radnje prije spavanja obaviti sjedeći.
Prednosti sniježnog skloništa pored navedenih je i ta što je svjetlost jedne lampe u bijelom okruženju sasvim dovoljna.
Sve prethodne vučje jame, igla, i slična sniježna skloništa gradili smo samo od snijega. Za ovo sklonište pogriješio sam što smo u krovnoj konstrukciji zbog veće površine ispreplijetali manje grane od drveta, čime se usljed toplote u unutrašnjosti niz njih stvaralo povremeno kapanje vode. Što nam je djelimično nakvasilo vreće za spavanje.
Zahvaljujući svježini čistog vazduha u unutrašnjosti, brzo se tone u san.
Uglavnom, u skloništu je bilo i udobno i toplo spavanje od 19:00h-04:00h.
U 6:00h spremni izlazimo iz skloništa, napolju pripremamo potrebnu opremu za penjanje i pokret prema stijeni sa svom opremom na leđima, jer se ovog puta ne vraćamo u kamp kako to uobičajeno radimo. Još jedna prednost sniježnog skloništa je ta, da nema kao u slučaju šatora-sklapanja i nošenja na leđima..
Trojna naveza podiže moral više nego dvojna. Tako sa potpunim rasterećenjem ulazimo u podnožje stijene koja je skoro cijela prekrivena snijegom, stvarajući ekstremne uslove. Pogotovo u vertikalama na kojima je mek snijeg, đe cepini i dereze nemaju funkciju.
Dejan vodi navezu, penje lijevo ili desno veoma strme sniježne površine , samo da bi naišao na tvrđi snijeg u vertikali.
U prvim dužinama koristi neke isturene stijene koje štrče iz snijega i u njima kuca osiguranje klinovima.
Dolazimo poslije 3 dužine do previsnog sniježnog skoka.
Zbog mekog snijega i nemogućnosti da ga savlada, priječi lijevo do vertikalnog sniježnog noža i nešto malo tvrđim snijegom penje gore.
Problem u nardenih 90m je što nema stijene da postavi međuosiguranje i sidrište, već mora da kopa snijeg cepinom i rukama do 70cm debljine u vertikali da bi postavio sidrište u stijeni. Tako postupa u dva slučaja za sidrište.
Izlazimo kod one izrazite stijene koju smo vidjeli okom kamere kad se zaglavio dron u snijegu.
Tokom penjanja prema njoj, sa 50m udaljenosti dijagonalno od nas u snijegu lako je bilo uočiti prepoznatljivi izgled drona zaboden elisama u sniježnoj vertikali.
Osiguravam Dejana baš sa te stijene na kojoj smo postavili sidrište dok priječi prema dronu.
Dron je neoštećen i poslužiće nam da pred vrh napravimo nekoliko panoramnih snimaka i samu sjevernu stijenu Savinog kuka pod tolikim sniježnim pokrivačem i da imamo dobar ugao za fotografiju na kojoj ću nacrtati skicu.
Ta zadnja trećina smjera mi je poznata, kada smo 2019. godine izvukli liniju njome do vrha. Samo što smo tad došli sa lijeve strane do ove iste stijene u kojoj ima jedan spit od ljetnih smjerova koji se tu prepliću, kao i taj naš koji ide lijevo od ovog sadašnjeg.
U nastavku penjemo i dalje po strmim sniježnim površinama prosječnog nagiba 70°.
U pretposljednjoj dužini nailazimo na pećinu koja je ovog puta skoro zatrpana snijegom. U njenom otvoru postavlja Deša sidrište. Iz pećine idemo strmom sniježnom rampom jednu dužinu užeta, i zadnja dužina izlazak na zaravnjeni dio Savinog kuka, 100m lijevo od vrha.
Penjanje je trajalo 6 sati, pri umjerenoj temperatiri vazduha od -5°C. Što je i toplo kako zna biti u sjevernim stijenama do -20°C.
Na Čistoj, kako zovu istočnu padinu Savinog kuka, sve je prekriveno snijegom, i spravom nosi taj naziv.
Momci komentarišu da imaju sad pri sebi bordove kakav bi frirajd izveli do parkinga..
Silazak je veoma lagan niz čistu, kpračanjem, što nije slučaj u smjerovima u Karanfilima i drugim vrhovima Prokletija. Tamo je u većini slučajeva, abzeilom niz uže.
Poslije uzbudljive alpinističke avanture druženje nastavljamo u restoranu Gnijezdo nadomak Šavnika, uz izvrsnu domaću hranu.
Rajko
