"LIJEVO I DESNO OD KAMINA"
PROKLETIJE
PRIJESTO
PROKLETIJE-Alpinizam-Maja Vajushes-North face 10-12.02.2022.
Reče Vuk poslije drugog cuga-Radža, preveliki je ovo zalogaj za mene.
Izveli smo još jedan u nizu prvenstven-pionirski uspon sjevernoog lica u Prokletijama, alpskim stilom penjanja. Ovog puta sjeverno lice vrha Maja Vajushes 2210mnm. Ujedno i prvenstven smjer, kojeg nazivamo baš kao s početka teksta “Preveliki zalogaj za Vuka” M5, 60-70°, 700m, 9h, plus 5h silazak niz uže (abseilom) istom rutom, od toga 4h po mraku.
Ovom avanturom smo dosegli granice izdržljivosti. Prvog dana prćenje 5h kroz dolinu Grebaju do 1500mnm đe nam je bio kamp, sa opremom po 25kg na sebi, drugog dana akcija koja je trajala 16h i trećeg dana povratak.
Vuk dugo nije bio u ovako zahtjevnoj alpinističkoj avanturi, i mogu reći da se pokazao izuzetno čvrstim partnerom u navezi.
Naveza: Vuk i Rajko
Prvog dana stižemo u dolinu Grebaju oko 12h. Snijeg duž puta kroz Grebaju je očišćen, te tako na našu sreću autom se odvozimo što bliže restoranima i samom centru Grebaje, da bi što manje hodali.
Temperatura vazduha za ovo doba godine dosta je umjerena, oko 2°C u dolini.
U ovakvim avanturama često je Dejan sa mnon u navezi, ali kako je Deša u inostranstvo već 20 dana, tu je Vuk koji dugo nije bio u ovako zahtjevnim alpinističkim avanturama.
Spakovali smo svu opremu i zaputili se kroz dolinu, do treće livade. Nikog nijesmo zatekli u dolini.
Od restorana pa nadalje nikakvih tragova nema u snijegu. Na naše razočarenje tonemo u snijeg do 40cm. Pokušavamo po malo da se štapovima podupremo, nebi li manje propadali, ali agonija prćenja ne prestaje duž cijele doline.
Vrh Maja Vajushes koji ćemo da penjemo, to jest njegovu sjevernu stranu, gledamo cijelo vrijeme dok prtimo sve do treće livade. Plan nam je bio da se domognemo uz veoma strmi teren jedne male pećine ispod same stijene sjevernog lica Maja Vajushes.
Ali kako se prćenje nastavlja i još dublje propada, poslije 5h hoda, već se bliži sumrak. Odlučujem da ipak nekih 100m ispod stijene na jednom blagom šumovitom kosom uzvišenju koje je izdvojeno od opsnosti lavina i sa lijeve i desne strane se nalaze strmine niz koje svakog proljeća se obrušava silni snijeg. Tim dijelom tonemo u snijeg do kukova. Uočavam jednu veliku bukvu. Kažem Vuku, ovđe ćemo iza nje izdubiti snijeg za šator, a bukva će nam biti zaklon od snijega. Mada je to sjeverna strana planine, i teško da može da grune lavina u ovo doba godine kada je temperatura od -5C pa na niže, zato iz bezbjedonosnih razloga i penjemo sjeverne strane zimi.
Na toj poziciji nadmorska visina je 1500m. Pogled iz šatora se pruža duž doline Grebaje.
Ponijeli smo neki manji šator, tako da nam nije baš komforno, ali jeste toplo.
Spremamo paštu za večeru, međutim kako je sve skučeno, sporo nam ide sve to, tako da tek oko 22h tonemo u san, jer treba ustati što ranije.
U 3:45h budi nas alarm. Doručkujemo ovsene kaše, viršle, sir, čaj… Topimo snijeg za potrebne količine vode tokom uspona.
U 6h smo spremni da krenemo sa svom gvožđurijom-opremom na sebi.
Svanulo je, i nije mnogo hladno, oko -5C.
Za sat vremena prćenja uz velik nagib terena stižemo do podnožja stijene koju ćemo da penjemo. U stijeni ima kombinovano sijega i leda.
Već sam još prošle godine zacrtao u glavi smjer kuda bi se mogli domoći vrha.
Oko 7h započinjem penjanje prvog cuga. Ocjena je IV. Većinom je gola stijena sa detaljima leda. Nemam mogućnosti da postavim neko međuosiguranje, jer je stijena sva zatvorena bez ijedne pukotine, ako bi je i bilo u takvim djelovima mraz bi je brzo razbio. Nekako uz malo rizika i većeg rastojanja između sidrišta uspijevam da savladam jednu dužinu užeta 45m.
Sad kreće Vuk kao drugi u nsvezi, dobro mu ide.
Drugi cug je sličan prethodnom, s tim što u ledu mogu postavljati ledene vijke.
Po dolasku Vuka na drugo sidrište, kaže-Radža, mislim da je ovo preveliki zalogaj za mene, ipak nijesam penjao u alpinizmu ništa dvije godine. Pomislih-Potpuno si u pravu Vuče.. Ali da bih mu ulio samopouzdanja, rekoh-Nemoj prerano da odustaješ, omunjićemo ti i ja ovo, samo treba strpljenja, veoma je dug smjer, ja ću voditi navezu.
Poslije petog sidrišta, zapitao sam se kuda sad. Teško se u ovolikoj stijeni orijentisati i pratiti zacrtani smjer koji sam zamislio dok sam gledao sjeverno lice iz doline.
Sjetih se da sam telefonom slikao. Uzeh telefon iz džepa, nađoh sliku stijene i na osnovu jedne vertikalne bijele fleke na stijeni shvatih da od tog 5cuga idem dijagonalno lijevo da bi se domogli dijela nalik rampi.
Već smo zagrijani u penjačkom smislu, i manje se osjeća ono da li da odustanemo.
Nagib snijega i leda u kombinaciji varira, od 60-70°.
Dolazim do tog dijela kada treba preći u dio koji nazivam rampa u smjeru. Tu nailazim na najteži detalj u smjeru. Vertikalni dio od 40m stijene, leda i snijega. Stiže i Vuk, kaže da mu se slomila drška na čekiću ptilikom otkucavanja klina. Nema veze, imaš kladivo na cepinima pa ćeš sa njima otkucavati klinove.
Kad je ugledao vertikalu od 40m i ambis ispod nje od 300m, reče-Aoo, što je ovo Radža, oću li moći ja ovo popeti..
Oćeš, oćeš, sad će Radža to da ispenje, a ti kao drugi bićeš zategnut na uže toliko da nećeš moći pola metra propasti kao drugi.
Penjemo bez ijedne pauze, u hodu pojedemo po malo čokoladice ili gutljaj vode, koje nam već hvaljiva. Uzeli smo samo 2,5l.
Krećem da savladam taj najteži detalj u smjeru u dužini od 40m. Nagib je 90° na nekim djelovima. Koristim malo leda koji se formirao u stijeni, te u njemu zabadam šiljke dereza za oslonac jedne noge, a vrhove cepina zavlačim u pukotine stijena sa desne strane i tako na nekim djelovima bio veoma izložen riziku od pada u uže dok postavljam česta međuosiguranja. A i da panem, vertikala je, ništa mi se ne može desiti, naravno ako nebi popuštio klin u prethodnom međuosiguranju.
Na sreću, prolazi sve bezbjedno i uspješno savladavam i ovaj cug.
Sad slijedi Vuk. Veoma dobro se snalazi, skida međuosiguranja i penje relativno brzo. Poslije ispenjavanja ovog cuga dobija ogromno samopouzadanje.
Pitam se kakav je naredni dio, još ne mogu da vidim dok ne krenem u sljedeći cug. Ubrzo uočavam da imamo narednih 150m raznovrsnog penjanja, na nekim djelovima ocjene V.
Većimom zaleđeni snijeg, neđe i dublji na manjem nagibu, a detalji sa stjenovitim dijeom od IV-V ocjene.
Već smo dobro dehidrirani, vrijeme leti. Razmišljam, ukoliko bi morali da provedemo noć u stijeni, na par mjesta uočavam manje otvore u stijeni, nalik manjim pećinama.
Predlažem Vuku da lomi ledenice i da ih sisa kao bobone, da bi se tako koliko god hidrirali i bili što više skoncetrisani na penjanje. Iako puzdano znam da može izazvati stvaranje afti u ustima
Već penjemo 12 cug ili već koji..
Ja sam na izmaku snage, cijelo vrijeme već 7h vodim navezu. Računam u glavi konstantno koliko još imamo dana.
Po izlasku iz prve rampe, treba preći jedan eksponirani sniježni dio u drugu rampu, za koju pretpostavljam da je najlakši dio u smjeru, što mi je davalo krila da istrajem.
I baš tako kada sam savladao jedan eksponirani sniježni zid uočio sam dužinu od 150m blažeg nagiba, možda 45°.
To je bio poseban emotivni momenat. Ali opet je trebalo fizički to savladati..
Nije mi bio ni to problem kada smo napokon shvatili da ćemo se domoći vrha.
Poslije skoro 9 sati penjanja izlazim na greben, a ubrzo i na sam vrh đe me dočekuje sunce i spektakl koji se samo sa vrhova Prokletija može doživjeti zimi. I viđeti njegova ekstremna divlja ljepota, toliko načičkanih vrhova, rogova, noževa, silnih vertikala..
Zahvaljujem se Bogu na ovaj prvenstven uspon!
Stiže i Vuk na vrh, moja Vučina. Radost i sreća je na vrhuncu.
Kaže on meni neđe u smjeru-Radža, kako ti nemaš strpljena za neke sitnije stvari , a za ovo imaš da istraješ svih ovih 9h neizvjesnosti.
U 16:30h smo na vrhu, proveli nekih 15nin da malo predahnemo, nekoliko fotografija napravimo i zbog hladnoće i vjetra, a Bogami i što bržeg povratka nazad, u 16:45h već smo krenuli nazad.
Još nijesmo sigurni da li da se vratimo nekim južnim strmim stranama ili istim smjerom kuda smo se i popeli, abseilom.
Vuk predlaže da idemo južnom stranom..
Kažem-Vuče ovu stranu poznajem, čak i po mraku, koliko god je eksponirana, onu drugu baš i ne..
Imam malu bormašinu na baterije i njome ćemo postaviti 15 sidrišta sve do mjesta đe smo ušli u smjer.
Tako i radimo, prvih nekoliko cugova spuštamo se đe je blaži nagib, tako što ja kucam klinove i spuštam se tehnikom međeda unazad četvoronoške prema dolje, a Vuk isto tako, samo što on otkucava klinove u povratku, tako da smo konstantno na dužini užeta ukopčani sa dva ili tri međuosiguranja.
Kada su nastupili nagibi preko 70° počeo sam da postavljam ankere sa pločicom i male čelične karabinere sa navrtkom i na po jedan se spuštali niz vertikale.
Baterija na jednoj radio stanici nam je otkazala, sreća da nema vjetra, tako da smo se mogli čuti u dozivanju u silnim vertikalama.
Vuka sam prvog spuštao užetom do sljedećeg sidrišta za dužinu užeta, i dok sam to izvodio, pojačao bih sidrište sa po još jednim klinom. Kada bi on stigao na sidrište, tad bih i ja krenuo u absil, niz uže do njega, prethodno izvadio klin i na jedan anker spuštio se do njega. I tako 15 dužina..Besprekorno smo izveli spuštanje duž cijelog smjera, 4 sata po mraku. U zadnje tri vertikale osjećala se velika hladnoća, dehidracija..zadnje dvije vertikale postavio sam sidrišta od klinova i zaglavaka.
I poslije 5 sati spuštanja niz uže, čujem Vuka kako viče- Radža, spuštio sam se napokon.
Tek tada smo mogli da se radujemo da je sve proteklo besprekorno dobro.
Vuk je pokazao svoju čvrstinu karaktera kao i na mnogim avanturama pređašnjim, od Materhorna sa svojih 16god tad, pa na ovamo.
U 22h stižemo u šator. Željni vode i hrane. Dehidrirani u smjeru jeli smo izomljene ledenice, što nam je prouzrokovalo afte na jeziku. Znao sam za to da ne smijemo jesti snijeg i led, pogotovo kad smo dehidrirani. Ali nijesmo smjeli u smjeru ostati baš toliko dehidrirani radi opšte koncetracije, jer u ovakvim avanturama nemamo prava na grešku.
Baš zbog tih afti u ustima ne možemo skoro ništa pojesti, jer žvakanje hrane izaziva jak bol u ustima.
Kuvamo čaj, pijemo tablete za bolove i kao u transu tonemo u san..
Izjutra nas dočekuje oblačno vrijeme.
Zbog deformisanog šatora i veoma skučenog prostora, nožem kidam cijelu ceradu šatora i tako dobijamo “kabriolet”i mnogo bolji ugođaj za spremanje doručka, pogled i pakovanje za povratak u civilizaciju.
U povratku manje smo prtili, skoro ni malo, stegao se snijeg u dolini, to nam je došlo kao nagrada od Boga.
Učesnici alpinističke avanture: Vuk i Rajko Popović (sin i otac)
#alpinism #prokletije #majavajushes #slobodnipenjacicetinje #prvenstvensmjer #northface #crnagora #adventure #climbing #iceclimb #tradclimb #extreme
Rajk
