"Obmanuli Vuka", "Soko iz magla" i "Jakob Skronong"

DURMITOR

minin bogaz i zupci

Dva dana alpinističkog penjanja, kampovanja i uživanja u idealnim vremenskim uslovima.Uspjeli smo da ispenjemo još jedan prvenstven smjer na Durmitoru, ovaj put u zapadnoj stijeni masiva Mininog bogaza, sjutra dan smo penjali izboltovane smjerove u sjevernoj strani Zubaca, ocjene do VIII+..

Prvog dana od Sedla pješačimo u pravcu Mininog bogaza sa svom potrebnom opremom. Preko Trojnog prevoja dosta brzo stižemo u podnožje zapadne stijene.. Gledamo đe bi najbolje i najbezbjednije postavili kamp. Nalazimo malu travnatu površinu tek toliku da može stati šator. Dejan i Vuk postavljaju kamp dok ja osmatram kuda penjati stijenu. Odmaramo sat vremena i oko 13h krećemo u smjer. Vuk dugo nije bio sa nama u alpinističke avnture i dogovor je bio da ne penjemo ništa preko ocjene V.

Dolazimo u samom podnožju odakle penjem prvi cug preko gole stijene koja ima nešto malo hvatova i nije prevelik nagib, iako sam mogao i lijevo i desno od nje lakšim smjerom. Prva dva cuga penjemo lako.

Na treći cug nailazimo na dosta zdravu stijenu sa malo hvatova i velikim nagibom dužine 30m koja vodi do vrha. Započinjem i taj cug, ali već poslije 10m vidim da neću imati dovoljno klinova ako mislim da je bezbjedno popnem do vrha, jer frendove nemam đe postavljati..Ocjena je veoma visoka za tradicionalno alpinističko penjanje. Na potpuno nepristupačno mjesto odlučujem da postavim novo sidrište i da mi se Dejan i Vuk pridruže. Postavljam sidrište sa čak 4 tačke osiguranja, jer se mora sjedjeti u pojas. Kako su bili idealni vremenski uslovi nijsam htio da tražim neki lakši izlaz do vrha.

Vuk osjeća žestoki adrenalin i razumijem ga poslije tolike pauze.

Po njihovom dolasku na sidrište preuzimam opremu i krećem u završni cug. Sreća pa na pojedinim mjestima ima pukotina da postavljam zaglavke i klinove. Šansa da se otkačim i padnem u uže je preko 70%. Ipak uspijevam da savladam taj zadnji cug bez većih problema.

Na vrhu kucam jako sidriste i osiguravam njih dvojicu. Vuk ide na jedno uže, a Dejan na drugo. uz malo poteškoća Vuk ipak uspijeva da se popne, zato i nazivamo ovaj smjer” Obmanuli Vuka” jer je ocjena VI+. Bez obzira na sve Vuk je na vrhu osjetio toliko sreće i rasterećenja rekavši “Kako mi je ovo trebalo”…

E to je taj adrenalin koji nas resetuje i osvježi.

Na vrhu uz sendvič uživamo u planinskom spokoju obasjani suncem i okruženi silnim vrhovima.

Povratak smo izveli sa istočne strane pa preko nekog prevoja travnatim dijelom i siparom do samog kampa.

Kad je noć pala momci su iznijeli iz šatora podloge i vreće legli pored šatora da posmatraju nebeski svod. Noć je bila vedra a nebo zvjezdano kako se to može uočiti samo sa planine.

Ovo je posebni dio uživanja u planini, osjetiti toliki mir i spokoj, pročitati dio iz omiljene knjige, disati planinski vazduh na 2100mnm i utonuti u bezbrižan san.

Jutro drugog dana je dosta hladno, sve dok nije izašlo sunce.

Budimo se oko 7h i spremamo doručak. Kada je sunce izašlo legli smo na podloge i uvukli se u vreće van šatora obasjani suncem, doručkovali i leškarili posmatrajući prizore planine izjutra.

Oko 10h spakovali smo kamp i uputili se prema sjevernoj stijeni Zubaca. tačnije u pravcu izboltovanog smjera “Soko iz magle” 100m, 6a+ i “Jakob Skronong” 70m, 7a+… Vuk nije želio da penje jer je stijena bila veoma hladna. Deši i meni je bio neophodan trening te smo ispeli te smjerove po drugi put.

Popodne drugog dana odmaramo blizu jezera Surutke i poslije 16h povratak na prevoj Sedlo đe nam je i auto.A onda pravac restoran Gnijezdo gladni kao vukovi. Specijalitet kuće “Gnijezdo” je toliko bio izdašan da nas troica i mačak pored stola nijesmo mogli sve da pojedemo. Restoran toplo preporučujemo.