"pisanje istorije"
prokletije
karanfili
Prokletije 22-25.01.2024.
Prvi uspješni uspon jugoistočne stijene Karanfila zimi!
U jugoistočnoj stijeni Karanfila, tradicionalnim alpskim stilom penjanja ispeli smo prvenstven smjer “Pisanje istorije” 1100m, M5, 50°-70°,WI3, 11h(dva dana).
Rijetko se neko zaputio da ispenje zimi smjer u ovoj dužini u Karanfilima od Ropojane. Tako da nijesam siguran je li ovo možda i prvi uspon zimi u cijelom masivu? A je li najduži ispenjani smjer zimi u Crnoj Gori, jeste definitivno.
Alpinistička avantura od 4 dana, a samom dužinom trajanja i načinom odvijanja, mogla bi se nazvati i ekspedicija. Za ovako dug smjer neophodno je boraviti toliko dana i ponijeti dosta tereta..
Prvi dan kamp pored Ropojanskog jezera na 1260mnm. Poslije 5km hoda od Vusanja, prćenja 20cm snijega sa teretom na leđima oko 30kg. Temperatura vazduha tokom noći oko -20°C.
Drugi dan penjanje smjera do 1720mnm đe postavljamo bivak.
Treći dan ustajemo u 3:00h dok je snijeg čvrst i zaleđen, zbog opasnosti od odrona u jugoistočnoj stijeni, krećemo da dovršimo smjer.
Poslije 7h penjanja uspješno završavamo smjer, izlazimo na greben između samih vrhova Karanfila, neđe na 2330mnm.
Silazak do bivaka izvodimo istom rutom(3h). Tako što abseilujemo (spuštanjem niz uže) 12 puta, postavljajući za sidrišta ankere i sidrišne pločice.
Četvrti dan spuštanje drugim lakšim dijelom smjera u dolinu, pa hodom do Vusanja 6km.
Učesnici avanture: Dejan i Rajko
Poslije pauze od četiri mjeseca u alpinizmu, Dejan mi iz Češke šalje fotografiju Karanfila sa zaokruženim kuloarom kuda bi mogli ispenjati dug smjer, i tako smo došli na ideju za penjanje ovog smjera.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Film sa ove avanture ubrzo slijedi, sa mnogo detalja, snimaka dronom…
Skoro 4 mjeseca nijesmo penjali neki smjer. Poslije zimovanja i odmora poželjeli smo se zimske alpinističke avanture.
Sastav tima pored Dejana i mene trebao je da čini i Vuk, koji je iz nekog njemu znanog razloga odustao od puta.
Tako Dejan i ja zaputimismo se tog hladnog januarskog dana preko Albanije u Gusinje i Dolinu Ropojanu.
Temperatura u Vusanje iznosnila je -8°C na podne.
Prije samog mjesta Vusanje i uzbrdice kojom vijuga asfaltni put do doline, nije bio dobro očišćen od snijega i dalje nijesmo mogli dalje autom, te auto ostavljamo kod škole, pakujemo ruksake i oko 12:30h započinjemo avanturu pješačenjem do Ropojanskog jezera nekih 5-6km.
Prilikom prepakivanja ruksaka, primjećujem da nijesmo ponije hleb, što nas nije nešto posebno demotivisalo da idemo dalje.
Kroz Dolinu Ropojanu napadao je suvi snijeg 20cm.
Prije toga dolina je bila suva bez snijega. Tako suv snijeg nije nam predstavljao problem za hodanje. Osjeća se velika hladnoća.
Dok hodamo primjećujemo kako se obrušavaju krši sa jugoistočnih sunčanih stijena.
Što nas po malo brine, jer je stijena Karanfila koju treba da penjemo isto tako okrenuta prema suncu. Ali, naš plan je da prije izlaska sunca ispenjemo kritičnu stijenu.
Teret koji nosimo na sebi do prve lokacije iznosi oko 30kg po osobi.
Poslije 3h hoda stižemo kod Ropojanskog jezera.
Brzo postavljamo kamp jer je temperatura vazduha -14°C.
Šator postavljamo tako da uopšte ne tabamo snijeg, već ga postavljamo na ravnu sniježnu površinu u nadi da će nam suvi pršić snijeg dobro doći kao meka podloga.
Tokom noći je bila oko -20°C.
Prvi dan i ujedno i prva zimska avantura, uvijek je prvi dan najhladnije i najteže za adaptaciju. Tako da mi je hladno i u vreći za spavanje. Deša se ne žali, zavukao se potpuno u vreću poslije večere i zaspao.
Ja uzimam i bivak vreću, navlačim je do struka preko vreće za spavanje i tako se ugrijavam dodatno.
Mirna je noć, ništa se ne čuje, čitam neke novine koje sam ponio, da mi knjiga ne bude teška za nošenje, međutim da sam znao koliko ćemo vremena provesti u šator, ponio bih i neku podeblju, da ne čitam iste novine dva puta u tokom trajanja avanture..
Drugog dana ne žurimo sa ustajanjem, jer je plan da ostavimo nešto suvišnih stvari kod jezera i da krenemo na uspon oko 8h od jezera u pravcu Karanfila.
Slijedi jutarnji ritual objedovanja: čokoladica, ovsena kaša, kafa, čaj..
Pakovanje stvari, topljenje snijega za potrebnu količinu vode i pokret.
Samo što smo spakovali šator, osjetili smo dobru hladnoću u stopalima. Brzim hodom zaputili smo se pored jezera desno, do šume, a onda gore kroz munike i eksponirani teren, desno od klanca koji vodi do Ropojanskih vrata. Penjanje tog terena ne predstavlja problem, ocjena je prvih 300m II, zatim narednih 200m je malo eksponiranije ocjena III.
Snijega na tom terenu ima oko 20cm. Pratimo tragove divokoza, jer nas sigurno vode najpristupačnijom rutom do 1750mnm đe planiramo da postavimo bivak.
Poslije 4 sata stižemo na mjesto đe smo zamislili da postavimo bivak. Strma sniježna kosa prekrivena je manjim sniježnim pokrivačem. Tražimo bezbjedno mjesto ispod neke debele munike, da smo njenim debelim stablom zaklonjeni od slučajnong pada kamenja sa obližnjih vertikalnih litica.
Zasijecamo zemlju derezama, granjem i snijegom ravnamo strminu za potrebnu širinu šatora. Obezbjeđujući šator sigurnosnim užetom za korijen munike.
Uočavamo kuloar koji smo zamislili da penjemo. Gledajući ga sa te pozicije učinio nam se lakši nego na fotografijama, ali nećemo da prejudiciramo da ne bi naljutili planinu.
Platformu smo napravili idealno, u granicama veličine šatora. Malo je temperatura visočija, tako da Dejan sprema paštu za ručak ispred šatora. Počinje snijeg da pada.
Osjećamo koliko nam fali hleb. Mada i ostalih namirnica nemamo puno.
Oko 16h već smo spremni za odmaranje i spavanje.
U tom planinskom miru, toploj vreći, brzo san uhvati. Zaspali smo oko 16:30h. Budim se u neko doba u mraku, pomislih da je neđe pred zoru, koliko sam se odmorio, kad ono 19h. Primjećujem da napolju duva vjetar, što nam baš i ne odgovara.
Nastavljam sa spavanjem..U 2:00h budimo se za uspon. Treba što ranije ući u kuloar dok je snijeg čvrst i zaleđen. Jer ogromna opasnost prijeti u smjeru od odrona, topljenje snijega sa okolnih vertikala, pa i lavine.
Tako da u 4:00h već smo u kuloaru spremni za penjanje pod čeonim lampama.
Uslovi su odlični, tvrd snijeg, na nekim djelovima zaleđen..
Prvih 150m je sniježno polje nagiba 50°.
Zatim se sužava kuloar i nailazimo na prve barijere u vidu zaglavljenih kamenih gromada, koje treba savladati lijevo ili desno vertikalnom stijenom presvučenom ledom. Uspješno prolazimo sve barijere, kojih je bilo 3 u prvih 300m smjera. Nagib u snijegu i ledu je od 50°-70°.
Dejan vodi navezu, na moje pitanje, da ja vodim neki cug, odgovara-neka ja ću.. Poželio se mali penjanja.
Na pola smjra počinje da sviće, prizor je izuzetno lijep, pogotovo kada se pogleda u pravcu impresivnih stijena Ćokišta, na kojima smo po centralnom dijelu najveće stijene s kraja ljeta ispeli smjer “Familijarni”.
Pored sve opreme, ponijeli smo i dron, tako da Dejan sa jednog od sidrišta podiže dron da snimi te kadrove i nas dvojicu u smjeru.
Nastavljamo dalje sa penjanjem kroz kuloar dosta lako, sve do gornjeg dijela, koji nam je i na fotografijama djelovao najteži, a to je završetak kuloara i eksponirani dio lijevo u dužini od 90m, sve do sniježnog polja pod vrh.
Tu su dva cuga ocjene M5 sa detaljima, nagib sniježnih površina 70°.
Istočno sunce je direktno obasjalo smjer.
Pred vrh primjećujemo sniježno polje 100m dužine nagiba 50°, koje se račva u dva uska izlaza na greben i ujedno naš cilj. Deša se žali da ga mnogo iscrpljuje dubok snijeg. Insistiram da postavlja međuosiguranja na bočnim stijenama, iako nije velik nagib, zbog opasnosti od lavine, a u tom slučaju odvukla bi nas do Doline Ropojane..
Izlazimo na greben obasjani suncem sa jedne strane, a sa druge udarima hladnog vjetra.
Na grebenu 2330mnm izašli u 11h.
Zaključujemo da je smjer izuzetno lijep, da nije težak tehnički, te ga s'toga preporučijem kolegama alpinistima.
I shvatam zašto se niko nije zapitio zimi da nešto penje u ovom jugoistočnom masivu Karanfila, zbog opasnosti od odrona, lavine, dužine smjera, hladnoće, bivaka i ko zna čega što će zateći od problema u tehničkom smislu.
Evo ja sad kažem da smo mnogo teže smjerove penjali u Karanfilima iz Doline Grebaje zimi od ovog. Ali ova visina smjera od 1100m je izazov, i sliči istinskoj ekspediciji, bez pomoći domova kao na Alpima, već svu opremu, hranu, bivake sam moraš donijeti, postaviti osmisliti, procijeniti. A kada smo kod procjene, bilo je pitanje kuda se vratiti sa ovog bespuća vrhova Karanfila, kada je dan kratak, kada je sve pod snijegom?
Jedan plan je bio da se vratimo preko vrhova Karanfila, pa preko Ljuljaševića Karanfila, kroz neki klanac do Ropojane. E tad bi se dobro zeznuli da smo se opredijelili za taj plan.
Drugi plan za koji smo se složili bio je idealan, i koji smo realizovali, a to je da se vratimo istom rutom kojom smo se i popeli. Zato smo sa sobom nosili manju akumulatorsku bušilicu i nekih 12 ankera i sidrišnih pločica, računajući da će nam toliko abselila i trebati, gledajući da se ne opteretimo sa previše opreme, tako da smo abseil izvodili sa jednim ankerom i sidrišnom pločicom i jarabinerom, iako je po standardu potrebno 2.. Ipak smo tolimo mnogo alpinističkih avantura prošli, da i ne sumljam u jedan anker i njegovu poouzdanost za abseil.
Postoji velika opasnost od odrona ili lavine, jer sunce smjer obasjava od 8h.
Tačno je podne, predlažem da još malo sačekamo da sunce pređe još ka jugu, da kuloar ostane u hladovini.
Sniježno polje ispod vrha odpenjavamo, od sidrišta do sidrišta, koja nijesmo ni vadili, u vidu klinova.
Sve do najtežih cugova kada počinjemo sa prvim abseilom.
Bušimo i postavljamo sidrište. Izvodimo abseil za abseilom..Pane po neka grudva snijega sa okolnih litica, ali ništa opasnije..
Za tri sata spuštili smo se do bivaka, ostavljajući u smjeru 12 sidrišnih pločica sa karabinerima.
Kod bivaka tek iskreni zagrljaj uz čestitke i najzad bezbjedno mjesto za odmor.
Od hrane imamo samo pola pakovanja pašte i jednu malu konzervu tunjevine, koju dijelimo bratski, ne ostavljajući ni jednu mrvicu hrane u posudi..
Zadovoljni ispenjanim smjerom, uz čaj analiziramo proteklu akciju koja je trajala 11h..
Od 17:00h spavanje sve do 6:00h, kada pakujemo stvari i spremanje za pokret.(u nedostatku namirnica za doručak)
Prilokom silaska, na par mjesta ostavljamo na manjim četinarskim stablima konade užeta kao sidrište i izvodimo spuštanje niz uže. Na većini djelova otpenjavamo sve do Ropojanskog jezera đe smo ostavili nešto opreme, koju pakujemo i nastavljamo dolinom do Vusanja.
A onda u restoran “Aqva” nadomak Plava na idealno pečenje ispod sača, gladni kao vukovi iz gore..
Poslije ručka pita nas konobar “je li bila dobra hrana”…? Poslije skoro 30h gladovanja, i da je mnogo gora ne bih imao zamjerke, a ne tek na tako ukusnom specijalitetu.
Rajko
