"POMET POPOVIĆU"
prokletije
ZLA kolaTA
Alpinistička avantura “Pomet Popoviću”
PROKLETIJE 12-14.01.2023god.
Zimsku penjačku sezonu nijesmo mogli bolje započeti, nego ovom veoma dobrom i uspješnom alpinističkom avanturom.
Ispeli smo u sjevernoj stijeni Zle Kolate 2534mnm (Kollata e keqe), prvenstven smjer “Pomet Popoviću” M6, 430m, 7h.
Iako smo mogli kuloarom koji je na uvid lakši, odlučili smo se za otvorenu stijenu, desno od smjera ” Ko kaže da je zla” kojeg smo ljetos popeli. Uslovi za penjanje: rastresiti snijeg, gola vertikalna stijena većim dijelom smjera i ekstremno niska temperatura od -15°C, nijesu nam išli na ruku. Deša je u najtežem detalju doživio i nepredviđen pad u uže nekih 5m, ali na sreću klin ga je zadržao na međuosiguranju od većeg pada.
Naveza Dejan i Rajko
Ostali dio ekipe: Vuk, Marko K. i Marko J. uspješno su ispeli takođe vrh Zle Kolate najviši vrh Crne Gore 2534mnm, planinarskom rutom. Oni su nekih 2 sata poslije nas krenuli iz kampa na uspon. Kamp se nalazio na 2040mnm.
Prvi zimski uspon na Zlu Kolatu izveo je 1983god čuveni Alpinista
svjetskog ranga Stipe Božić, istočnom stranom, koja se sada vodi kao planinaraska ruta. Sjevernom stranom u ovoj najdužoj liniji koju smo ispeli, prije nas još niko nije ispeo.
Sa zimskim avanturama počeli bi i ranije, ali snijega nije bilo. Zla kolata nije oskudijevala sa snijegom. Iznad 2000m snijega ima preko 50cm.
Prvog dana petočlana ekipa: Vuk, Dejan, Marko K., Marko J. i ja stižemo u Dolinu Ropojanu oko 12h. Sa svom ptrebnom opremom krećemo u pravcu Kolata. Cule nosi ruksak 120l zapremine, spremio je u njemu hrane za jedan manji vod vojske.
U početku nema snijega, sve do 1600mnm.
Na 1800mnm ulazimo u dosta gust oblak, što nam predstavlja mali problem za orijentaciju na planinarskoj stazi, kojoj su markacije zatrpane snijegom. A snijega ima sve više, kako napredujemo. Za orijentaciju koristimo Alpina qvest aplikaciju na mobilnom telefonu. Iako se već osjeća umor poslije 4h hoda sa teretom na leđima preko 20kg, plan mi je da dođemo što bliže Kolati za sjutrašnji uspon. Dok hodamo na nekim mjestima puca veća površina snijega pod nogama i stvara jeziv osjećaj kao da će da grune manja lavina. Međutim to je samo tvrdi zaleđeni snijeg ispod novo napadalog, sitnog, suvog..
Spušta se i mrak, 50m prije prevoja uz jednu stijenu koristimo nanos snijega da od njega na strmom terenu napravimo dvije platforme za šatore. S obzirom da je noć i gusta magla, ne znam kakav teren je sa desne strane, da li smo izloženi lavini sa nekog vrha ili kose, te stoga tražim Dejanu da pogleda na mapi izohipse i vidi ima li neki vrh desno od nas ili kosa. Kaže da nema i da smo bezbjedni. Tačka na kojoj postavljamo kamp je neđe oko 2040mnm.
Pomoću lopate sniježnim kockama brzo postavljamo platforme i rasklapamo šatore, jer je temperatura -15°C i neophodno je što prije se smjestiti.
Ugrijani u šatorima spremamo tople napitke, neki od nas kojima je ovo bilo dosta naporno odmah tonu u san.
Odlazimo na spavanje u nadi da će se magla i gusti oblaci razići za sjutrašnji uspon.
Noć je veoma hladna, meni prvi put da je hladno u ranim jutarnjim satima, možda zato što ne nosim moju staru provjerenu vreću. Ostali se ne žale na hladnoću.
Budimo se Dejan i ja u 4:00h. Jer moramo poraniti za tako zahtjevan smjer.
Spremamo doručak, ovsenu kašu, jaja, čaj, kafu i sve što je potrebno za akciju koja će trajati najmanje 10 sati.
U 6:30h krećemo iz kampa. Dogovor sa ostalom ekipom je da oni krenu 2 sata poslije nas, nebi li se našli u isto vrijeme na vrhu iz dva pravca.
Dan je savršen, nema ni jednog oblaka. Jedino što je temperatura vazduha -15°C.
Prtimo snijeg sat vremena do ulaska u smjer ispod sjeverne stijene.
U smjer ulazimo po centrali, đe je stijena najduža. Gledamo da ne penjemo smjer koji smo ljetos ispeli, već poslije prve barijere idemo desno od tog smjera.
Dejan vodi navezu. Prvi cug je sniježno polje nagiba 50° u kombinaciji sa stijenom. Drugi cug je malo ledenog penjanja i traverziranje strmog sniježnog polja.
Treći cug počinje ozbiljno penjanje većinom gole vertikalne otvorene stijene đe ocjena dominira najmanje VI-. U tom cugu od 45m Dejan je proveo 2 sata. Ja sam za to vrijeme na štandu skoro promrzao. Gledam sa sidrista kako savladava prvih 10m, i vidim kako nema rješenje u goloj stijeni sa malo rastrestitog snijega, da savlada derezama i cepinima teži detalj. Vuk, Marko i Cuca već su krenuli između Kolata i nalaze se tik ispod vertikalne stijene koju penjemo Deša i ja. Dozivamo se, sve se jasno čuje u tom ledenom planinskom spokoju đe se borite sa samim sobom i svim preprekama, nedaćama, ekstremnim uslovima da li možete izdržati sve te izazove u hladnoj stijeni do vrha.
Dejan koliko je fokusiran na penjanje, ne znajući da su momci ispod stijene i da idu u pravcu prevoja između Kolata, bača kamen koji mu se odlomio prilikom postavljanja sidrišta, ali na moje glasno upozorenje da kamen pada, nijesu bili ugroženi, ipak je pao dalje od njih.
Prilikom penjanja tog najtežeg cuga od 45m Dejan je poslije dužeg vremena doživio i nepredviđen pad u uže nekih 5m. Ali na sreću zadržao ga je klin na međuosiguranju. Dok sam gledao njegov pad u potpuno vertikalnoj stijeni, samo mi je prošlo kroz glavu, oće li ga već zaustaviti neko međuosiguranje, i tad se desi upravo to. Ozarismo se obojica i kisjelo nasmijasmo. Za razliku od mene samo je izgovorio dok je padao “opp”, a ja kad padam u uže to bude obično onaj luđački krik “drži meee”
. Zahvaljujući vertikalnoj stijeni i bezbjednom padu, nije se ni ogrebao. Malo se šiljkom od dereze udario u potkoljenicu.
. Zahvaljujući vertikalnoj stijeni i bezbjednom padu, nije se ni ogrebao. Malo se šiljkom od dereze udario u potkoljenicu.Predlažem da odustanemo i idemo nekom lakšom rutom. Zainatio se i ide dalje, ali sad kuca klinove i postavlja međuosiguranja na svakih 2m, neđe i bliže. Na žalost nije snimio pad Go pro kamerom, jer zaboravi da je isključi na pojedinim mjestima i jedna od dvije baterije na toj hladnoći se već bila istrošila.
Vrijeme leti, na štandu zebem. Poslije 2 sata penjanja tog cuga nastupam i ja promrzlih prstiju na nogama i rukama. Otkucavam nekako klinove, i snimam svojom Go pro kamerom sa kacige cijeli cug. Zastajem da nekako ugrijem prste tako što ih u rukavici uvlačim u obliku pesnice nebi li ih dlanom zagrijao, jer prsti trnu od hladnoće. Na tom cugu ostavljam dva klina da obilježim smjer, a i dobro mi dođe da ih ne moram otkucavati. Primjećujem koliko često je postavljao međuosiguranja, s pravom, kada se doživi pad u takvoj vertikali, ipak najpouzdaniji su klinovi od svih rekvizita za osiguravanje tokom penjanja.
Dolazim na strmoj sniježnoj terasi đe je Deša postavio sidrište. Kažem mu da raskopča malo jaknu da ubačim šake ispod njegovih pazuha i tako ugrijem prste. E tad nastaje bol.
Poslije 15min povratio sam se potpuno i okalio za dalje. Dejan i dalje vodi navezu, on nema problema sa promrzlinama prstiju na rukama.
Sljedeći cug idemo malo desno. Opet većinom gola vertikalna stijena, ali malo lakši cug od prethodnog. Ocjena V-. Dužina cuga 45m. Već smo 4 sata u stijeni. Raduje nas da poslije ovog cuga ide malo lakši dio koji ćemo nadam se brže savladati.
Ostali dio ekipe vjerovatno je već stigao na vrhu planinarskom rutom.
I dok sam ja penjao kao drugi u tom cugu, na izlazu na veliko strmo sniježno polje, začuo sam kako nas momci dozivaju sa prevoja između Kolata, oni su u povratku sa vrha. Snimaju nas na tom detalju dok prilazim kod Dejana na sidrište. Predlaže nam Vuk u dozivanju, da idemo lijevo u kuloar, misleći da nam je tamo lakše i da se što prije ispenjemo na vrh. Ali Deša i ja se držimo zacrtane rute još odozdo. A to je misleći lakši dio, kad ono opet sljedeći cug poslije strmog sniježnog polja ocjena V ili jače. Uz pomoć raznih tehnika savladavamo i to. Naredni cug je jedan vertikalni zaleđeni žlijeb 30m ocjena WI5 i izlazak na već lskši dio, a to je ogromna sniježna kosa 50° nagiba u dužini od 60m sve do vrha đe nas čeka streha 2m visine, koja nam ne predstavlja problem. A onda nešto najljepše kao dar od Boga, sunce i izuzetno lijepi uslovi na vrhu poslije ledene sjeverne stijene.
Dok sam zebao na sidrištima palo mi je na pamet kako nazvati smjer ako ga ispenjemo. Sjetio sam se našeg druga Đoka iz kluba, kad je jednom prilikom išao sa nama u kanjoning avanturu, a obukao neko kratko neoprensko odijelo, kad bi skočio u neki manji bazen Rikavca, brzo bi izletio iz vode i povikao “pomet Popoviću” , e otud ideja.. E moj Đođa, ovo je bio pomet!
, e otud ideja.. E moj Đođa, ovo je bio pomet!Na vrhu zagrljeni, srećni, spokojni i ispunjeni onom najboljom energijom. Svjesni kako nas obuzima moć sadašnjeg trenutka. A još dodatno i spektakl svjetlosti, boja, vrhova, panorame i svega onog što se zove život! A život je lijep!
Na samom vrhu momci su nam ostavili flašu vode. Pažljivo od njih. Iako smo Deša i ja za 7 sati penjanja popili samo 1 litar čaja. Dva litra vode sam imao u ruksaku, nije nam padalo na pamet da se hidriramo u tom “zamrzivaču” sjeverne stijene.
Dok sam ih gledao iz stijene kako planinare u pravcu Kolata, brinuo sam se za njih kako će preći strme zaleđene sniježne površine, ali oni su predvođeni Vukom sve to besprekorno savladali timski. Jedno veliko bravo za njih! Tako da mi je srce ispunjeno velikom radošću kada su oba tima uspješno sve odradila i prije svega bezbjedno.
Na vrhu Deša i ja provodimo skoro sat vremena obasjani i ugrijani sunčevim zracima, iako je debeli minus.
Povratak sa vrha do kampa je planinarskom stazom, prateći stope naše ekipe.
U sami kraj dana stižemo u kamp đe sa momcima razmjenjujemo utiske, zbijamo šale i dobro se zabavljamo do povečerja.
Treći dan ne žurimo sa ustajanjem. Osjeća se najveća energija, valjda zato što je sve prošlo kako smo zamislili i što smo se adaptirali na planinu.
Izuzetno sam ponosan na cijelu ekipu i na dobru energiju koju su pokazali.
Oko 9h spakovali smo kamp opremu i laganim hodom zaputili se u dolinu Ropojanu.
Učesnici veoma dobre visokogorsko-alpinističke avanture bili su: Vuk Popović, Dejan Popović, Marko Krivokapić, Marko Janković i Rajko Popović.
