"prvi zimski"
prokletije
maja e čokištes
“Prvi zimski”
PROKLETIJE 8-10 februar 2025.god.
Tradicionalnom alpinističkom tehnikom popeli smo vrh koji nije do sad popet zimi, grandiozni vrh Maja e Čokištes 2353mnm, zapadnom stijenom, prvenstven smjer “Prvi zimski” 650m, M6-, 50°-85°, WI3, 8h.
Silazak smo izveli istom linijom, za 3 sata. U smjeru smo ostavili za potrebe silaska 8 ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima, i nekoliko “pješčanih satova”.
Temperatura vazduha tokom penjanja -10° C.
Iako smo već u prvim dužinama imali problem u vidu velike previsne pećine na liniji koju smo zamislili, našli smo i za nju rješenje po lijevoj strani otvorenom stijenom, a onda skokovima, zaleđenim vertikalama, sniježnim poljima, “toboganima”, završno južnom stijenom do na sam vrh.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Prohladni sunčani dani bez vjetra, idealna su prilika da se poslije desetak dana opet skokne na Prokletije.
Ovog puta plan nam je zapadna stijena vrha Maja e Čokištes. Imajući slike u telefonu od prošle godine kad sam sa vrha Karanfila, koji se nalaze naspram Čokišta, napravio nekoliko fotografija. Zahvaljujući njima, sad smo zamislili kojom linijom bi penjali u Čokište.
Sa teretom na sebi po 30kg krećemo skoro iz Vusanja dolinom do Ropojanskog jezera(livade), njegove polovine, a onda lijevo pravo gore do 1650mnm đe planiramo kamp. Na sreću dolinom snijeg je tvrd, što nam olakšava kretanje, isto tako i strmim kosama do ispod stijena.
Na 1650mnm u podnožju stijena Čokišta, ispod ogromne četinarske munike, zaklonjeni njenim ogromnim stablom, pravimo platformu od snijega za šator.
Osjeća se hladnoća znatno više nego prošli put.
Deša podiže dron da osmotri možemo li sjutra savladati zamišljenu liniju.
Razočaran mi javlja da imamo u prvom dijelu veliki problem u vidu previsne pećine koja nam je na putu između golih litica. Zatim osmatramo dalje u gornjem dijelu takođe probleme, koje ćemo nekako riješiti.
Ne želimo da se obeshrabrimo, i da kvarimo predvečerje, govorimo istovremeno-naći ćemo sjutra neko rješenje.
Ulazimo u šator i prilika da isprobamo nove skupocjene perjane vreće, koje su za razliku od prethodnih mnogo lakše za nošenje, a i manje kabaste.
Kad smo htjeli da namontiramo gorionik, da skuvamo čaj i podgrijemo gotovo jelo, shvatamo da smo punjenje plina koje smo kupili prije neki dan u Dekatlonu u Splitu uzeli sa različitim spojem u odnosu na ono koje je predviđeno za naš gorionik.
Ne sjekiramo se previše. Imamo i za to način. Napolju iza šatora nalazi se veliki stari suvi panj munike koju je očigledno grom spalio i oborio.
Od komada suvog četinara palimo manju vatru i tako pripremamo večeru, topimo snijeg za potrebne količine vode.
Ugrijani uz vatru spremamo hranu, ispijamo čaj, a svjetlo mjesečine nas podsjeća đe se nalazimo, jasno ukazujući šiljate vrhove odjevene bijelim pokrivačem.
Za potrebe jutarnjeg paljenja vatre, na lopati ispred samog šatora pripremio sam sitne suve komade drveta, da iz šatora obavimo jutarnji ritual spremanja hrane.
Prije 20:00h već smo zaspali.
Buđenje je u 3:00h. Za ovako dug smjer valja poraniti, jer će i silazak biti dug i tehnički zahtjevan.
Dejan pali manju vatru na lopati ispred šatora da mu ista ne bi tonula u snijeg. Na njoj grije vodu za kaše, kafu i čaj.
Napolju je temperatura vazduha -12°C.
U 5:30h spremni ispod stijena ulazimo u smjer. Sa nadmorske visine 1700m.
Ulazimo u izraziti usjek, i odmah penjemo po lijevoj strani prvu dužinu užeta M5.
Sa te pozicije primjećujemo ogromnu pećinu za dalje napredovanje kao veliku barijeru, koju smo vidjeli i dronom.
Odlučujemo da penjemo opet po lijevoj strani otvorenom stijenom i tako savladamo taj detalj u dužini od 50m. Tom dužinom dominira najteža ocjena u smjeru M6-.
U svitanje dana izlazimo na strmo sniježno polje, njime pravo gore, pa desno.
Zatim suženi usjek lijevo(ima i desni) sa više vertikalnih skokova, prekriveni snijegom i ledom sa nagibima do 85°.
Opet izlazak na strmo sniježno polje.
Ulaz u treći usjek vertikalni 85° nagiba, nalik vertikalnom zaleđenom uskom toboganu, dužine 30m sa strmim sniježnim ulazom i izlazom.
Opet izlaz na veliko strmo sniježno polje dužine 170m. Sa njega na manji prevoj đe nas sunce obasjava. Pogledom sa njega unaokolo stičem utisak kao da smo na Karanfile, identični vrhovi, vertikale, šiljci, usjeci, kuloari, prevoji, razvaljeni grebeni..
Sa prevoja lijevo, južnom stranom ukazuje se završno do vrha 120m strme stijene, snijega i trave.
Penje Deša i taj dio, ocjena je M4 ili M4+.
Poslije dvije dužine užeta, ostaje nam još 20m do grebena. Ne želimo da izađemo na greben pa da se lomatamo do vrha grebenom još 70m, nego idemo dijagonalno po strmoj strani ispod samog grebena snijegom do na sam vrh.
Za nepunih 8 sati raznovrsnog penjanja u stijeni, snijegu i ledu izlazimo na vrh.
Na vrhu struji hladan vazduh, osjećam blagu jezu, jer smo se završnih 120m sunčanom južnom stranom preznojili, poslije hladne zapadne strane đe je konstantna temperatura vazduha iznosila -10°C.
Vadimo iz ruksaka perjane jakne i dodatno se ugrijavamo da bi Dejan dronom snimio kadrove sa vrha, što je već jednom uradio i u smjeru.
Na vrhu naspram nas čujem glasove i lavež psa, pomislih dok smo penjali završnih 100m, jesam li toliko premoren da umišljam.
Kad ono stvarno vidimo ljude na vrhu Maja Bojs, koji pristupaju sa južne strane vrhu.
Pretpostavio sam da su penjači iz Albanije.
Međutim poslije par dana i dolaska kući, preko društvenih mreža vidio sam da su to bili Marija Zogović, Marko Mijatović, ostala ekipa i naravno pas Noa.
Nije nikad bio slučaj u proteklih 10god da zimi nekoga sretnemo u Prokletije, pogotovo ne u masivu. Nekad prije 7 godina kad je bio veći sniježni pokrivač i temperatura vazduha niža, nijesmo ni stope divljači mogli vidjeti, a sad stopa od divljači uočavamo duž cijelog puta.
Jedna od varijanti silaska sa vrha bila je i ta da se spuštimo vertikalnom sjevernom stranom, kojom smo se u ljetnim uslovima spuštili kad smo popeli smjer “Familijarni” i tad ostavili oko 12 ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima. Vidjevši da je sjeverna strana okovana snijegom i ledom, odustali smo, jer sidrišne pločice su sigurno prekrivene snijegom.
Povratak izvodimo ipak linijom kojom smo se i popeli. Priječimo sa vrha dijagonalno do iznad manjeg prevoja đe smo izašli iz zapadne strane. Sa te pozicije do prevoja dva puta abzejlujemo, ostavljajući dva ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima u stijeni.
Sa prevoja otpenjavamo strmim sniježnim kosama do vertikalnog tobogana, sa njega opet abzeil. I sve tako do podnožja smjera. Strmija sniježna polja otpenjavali, a niz vertikale abzeljom. Tako da smo ostavili ukupno 8 ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima u stijeni za potrebe silaska.
U sam kraj dana, pred mrak stižemo u kamp.
Palimo varmtru iza šatora, grijemo se, spremamo hranu, ispunjeni dobrom energijom, zadovoljni što smo istrajali na izazovima koji su nam se ispriječili da popnemo još jedan veoma lijep prvenstven smjer u Prokletijama, a posebno drag osjećaj da smo prvi kročili na ovaj vrh zimi. Što je u današnje vrijeme nemoguće ni na većim vrhovima u Evropi i svijetu. Tako da je ovo drugi vrh poslije Maja e Hekurita da smo prvi izvršili zimski pristup.
Trećeg hladnog jutra opet sjedimo iza šatora uz vatru, ispijajući topli čaj, pričajući o nekim budućim planovima i akcijama. Naspavani i odmorni poslije 10 sati sna, sa spremnom opremom u ruksacima krećemo prema dolini Ropojani.
A onda naši dragi prijatelji iz Gusinja i Vusanja, Adis i Kelji, ne “puštaju” nas da odemo, a da nas ne odvedu na doručak u novootvoreni restoan i komplex sa bungalovima na pola puta između Vusanja i Gusinja. Đe uz odličnu hranu i druženje krijepimo duh i tijelo.
Rajko
