"tribute"
reovačke grede
orjen
Uspjeli smo da popnemo tracionalnom alpinističkom tehnikom još jedan težak smjer u Reovačkim gredama na Orjenu. “Tribute” 245m VI+ 4h. Smjer su prvi popeli Njemački alpinisti: Stefan Lieb i Florian Gastinger 2011god. (ne znam da li je ovo prvo ponavljanje, mada nije ni bitno).
Mogu reći da je ocjena dosta jaka i da bi to kod Slovenačkih i Italijanskih alpinista bilo za ocjenu više.
Smjer je u trećem i četvrtom cugu, đe su najače ocjene, u dužini od 80m konstantno eksponiran sa nagibom od 90 stepeni ili više.
Dejan je vodio navezu u ta dva cuga i pokazao veliki napredak u tradicionalnom alpskom stilu penjanja.
Ovo je treći smjer koji smo popeli na Reovačkim gredama, prethodna dva smo popeli prvenstveno.
Hladnoća u prstima i na nekim djelovima vlažan smjer od otapanja snijega sa vrha nijesu nam išli na ruku, ali to je sastavni dio ovakvog izazova.
Popevši ovako zahtjevan smjer shvatamo po ko zna koji put koliko je ovo plemenita aktivnost: kroz kakva osjećanja prolazimo dok smo sami sa liticom i gavranovima, koliko psihofizički treba da bude čovjek spreman, koliko spretnosti i prisebnosti, koliko samo opasnosti vreba, koliko nas ovo čini spokojnim i jakim kad se završi avantura.
U vremenu korone i nemogućnosti kretanja od grada do grada, razmišljamo što da penjemo, a da nam nije daleko.
Donosimo odluku da idemo na Reovačke grede. Da penjemo smjer “Tribute” Stefana Lieba Njemačkog alpiniste.
Ustajemo u 5h, što ja lično i ne volim baš, ali moramo da bi uspjeli do 22h kada počinje policijski sat.
Autom idemo preko sela Katunske nahije, tačnije preko našeg plemena Cuce, pa na Grahovo i Crkvice.. Odakle nekih 3km od Crkvica nastavljamo pješke.. Tu već zatičemo snijeg. Preko zaleđenih površina snijega i pređenih 3km stižemo u podnožju Reovačkih greda.
Uočavamo na nekim djelovima stijena da ima slivanja vode, što nam baš i ne odgovara. Brzo uočavamo po skici sa mobilnog telefona đe se nalazi smjer. Dolazimo tačno ispod njega i u 10:30h ulazimo u smjer. Prva dva cuga vodim ja, ocjene su lakše do četvorke. E u trećem cugu dolazimo do direktne vertikale od 45m, koja je po njima ocijenjena ocjenom VI.
Dejan penje treći cug i dosta su teški uslovi, ima po malo vode na nekim djelovima, stijena je još hladna. Postavlja često međusidrišta, iako nema puno mogućnosti, jer je stijena veoma glatka i bez pukotina u kojima bi postavio neki klin ili zaglavak. Napreduje dosta brzo iako je toliki nagib. Osjećam po njegovom disanju da je veoma iscrpno i teško, maltene sa jednom rukom postavlja osiguranja, a drugom se drži za stijenu i tako 45m.
Ipak uspijeva taj cug od 45m da savlada i da postavi sidrište. Nastupam ja kao drugi u navezi..Primjećujem tek tad koliki je nagib i koliko nam otežava vlažna stijena na pojedinim djelovima. Ruke već zebu. Dok vadim međuosiguranja, klinove, frendove, zaglavke, uočavam kako ih je Dejan bezbjedno postavljao.
Iscrpljen dolazim i ja na sidrište, koje se nalazi u jednom malom udubljenju u stijeni. Tu zatičemo i kratko uže provučeno kroz “pješčani sat” u vidu sidrišta koje su ostavili prvi penjači i tako obilježili ispeti smjer.
Priznajem Dejanu da je došao dan da preuzme ulogu vođe u navezama poslije ovako zahtjevnog cuga i u ovakvim uslovima.
Pitamo se kako je tek narednih 30m đe je ocjena VI+, kad je prethodni bila onakva šestica.
Opet Dejan penje prvi.. Treba savladati dio koji liči na kamin, a opet nije ni kamin, nego procjep iz kojeg inercija vuče u dva pravca prema ambisu 200m.
Dejan kaže da nije tako strašno i da mu lakše pada od prethodnog cuga. Poslije ispetih 30m, opet postavlja jako sidrište i daje meni znak da krenem. Prizor je dosta jeziv, abis od 200m direktne vertikale je ispod mene i treba da savladam sa ruksakom nezgodni vertikalni procjep tako što treba uglaviti leđa, na kojima mi leži ruksak i otežava penjanje. U takvom “koprcanju” nekako vadim klinove i savladavam i taj cug koji je meni bio fizički zahtjevniji.
Naredna dva cuga vodim ja navezu, to su već malo manje ocjene V i IV..Tako da ta dva cuga brzo savladavamo. Poslije 245m ispetih u vertikali i 4h intezivnog penjanja, dolazimo na vrh đe opet zatičemo snijeg.
Sa ogromnim rasterećenjem i zadovoljstvom pravimo dužu pauzu da se osvježimo nekom hranom obasjani suncem i ozarena lica sabiramo utiske.
Povratak sa vrha izvodimo kroz klanac koji se nalazi lijevo od smjera. Ostavljamo na drveće kratke komade užadi u vidu sidrišta i tako se spuštamo niz uže(abseil) 4 puta po 50m.
Dolazimo na bezbjedno mjesto u podnožju đe kuvamo paštu za ručak na gorioniku i odmaramo prije povratka.
Uglavnom ovako izgleda jedna naša alpinistička avantura.
Iz koje crpimo ono nešto što bi trebalo dosta papira i mastila da se dočara i objasni, što se iz svega ovoga dobija i čemu ovo.
Živjeli.
Rajko
