"Sam ka u gori vuk" i "Aktivni odmor"
durmitor
milošev tok i bandijerna
Kompletni izvještaj i ujedno spreman materijal za sajt…
“Sam ka u gori vuk” i “Aktivni odmor”
Durmitor 5-7 jul 2025
Od sjevene stijene Eigera do danas, 4 mjeseca nijesam ništa penjao alpinistički.
Učestale obaveze, komercijalne ture, privatni biznis, doprinijele su tome.
Bio je to odličan povod da provedem 3 dana na Durmitoru.
Drugog dana boravka u jugozapadnoj stijeni Miloševog toka, popeo sam svoj prvi alpinistički solo prvenstven smjer, rope solo tehnikom. Imenovah ga “Sam ka u gori vuk” 220m, V- / IV.
U smjeru sam ostavio 5 ankera sa sidrišnim pločicama, klin i 3 pješčana sata.
(Lijevo od ovog smjera 20m je smjer Poljskih alpinista “Nikšićko forevr” VI+, kojeg smo popeli prije par godina, a 300m lijevo u istoj stijeni je naš smjer smjer “Nagrada” VI-.)
Trećeg dana u Istočnoj stijeni Bandijerne, popeo sam još jedan prvenstven smjer “Aktivni odmor” 160m, IV+/III.
U smjeru sam ostavio jedan klin i jedan pješčani sat.
Lako je meni solo ići u ovakve avanture kad imam gorsku službu spašavanja kući.
Previše poslova, obaveza, pa i nervoze, navelo me je na jednu samostalnu alpinističku avanturu, a đe bi prije, nego na Durmitor, koji plijeni svojom pitominom, a ujedno i divljom ljepotom.
Zamišljam ona strma travnata prostranstva iznad 2000m nadmorske visine, izbrazdana vrhovima i stijenama, svježinu vazduha dok je u gradovima i do 41°C.
Povod za ovakvu samostalnu avanturu nije samo penjanje poslije duže pauze, već i prilika da dobijem odgovore na neka lična pitanja.
Spakovao sam opremu težine 30kg.
Ne žurim prvog dana, na Sedlo stižem u 17:00h, da bih izjegao vrućinu. Čim sam izašao iz auta znao sam da sam pravu odluku donio da dođem na ovu jedinstvenu planinu.
Dok sam vozio kroz Podgoricu, klima u autu pokazivala je spoljašnju temperaturu vazduha 41°C.
Na Durmitorsko Sedlo, temperatura vazduha bila je 20°C.
Eto samo jedan dobar razlog dolaska, a đe su tek ostali, koje ću brzo uvidjeti.
Sa Sedla je najbliži pristup planini, tako da mi 30kg težine ne predstavlja problem. To je jedan od najboljih načina sticanja kondicije.
Na travnatim padinama između velikih kamenih gromada postavljam kamp, nadomak zapadne stijene Miloševog toka, koju imam za cilj sjutra da penjem. Širim šator samo sa unutrašnjim mrežastim slojem, da bih tokom noći udisao što više čistog svježeg planinskog vazduha, koji me opije kao anestezija.
Prvi od mnoštva benifita u ovakvom okruženju je mir i spokoj, u čemu najviše uživam.
Vadim mali dvogled da osmatram stijenu i zamislim liniju kojom bih sjutra ujutro penjao prvenstven smjer. Moram voditi računa da ocjena ne prelazi IV+, ipak mi je ovo prvo alpinističko penjanje koje izvodim sam.
Divokoze u okruženju su pokazatelj dobroćudnosti planine. Gledajući njih svaki put kad dođem na Durmitor, divim se tvorcu. Koliko dobrih reursa za opstanak imaju: raznovrsnih trava kao glavni izvor hrane, vode na mnogim mjestima, pećinskih “luksuznih”smještaja kojih ima na stotine, toliko da bi im pozavidio na toj čistoći svega navedenog, od vazduha, vode, hrane, sunca, predjela, energije. A zahvaljujući brizi onih koji su zaduženi za ovaj harmonični planinski sklad treba odati priznanje.
Durmitor je biser netaknute prirode i mjesto za uživanje i upražnjavanje sijaset planinskih aktivnosti.
Iako je prva polovina ljeta, spavam sa toplom kapom na glavi, onom istom koju nosim na zimskim kampovima, uključujem čeonu lampu i spreman sam za čitanje koje mi dođe kao uspavanka.
Napolju se ništa ne čuje, to je ono čemu težim, pogotovo pred spavanje.
Poslije par pročitanih stranica tonem u san, i spavam od 21:30h-5:00h.
Bez podešavanja alarma na telefonu, budim se baš u vrijeme koje mi odgovara.
Odmoran i nadahnut prizorom koji mi se ukazuje kroz mrežu šatora, spremam sebi doručak i kafu.
U 6:00h spreman za penjanje, krećem u podnožje zapadne stijene Miloševog toka.
Na 50m od kampa ispod velikog kamenja primjećujem mali potočić, na kojem ću moći da se snadbijem dodatno sa vodom i ostanem što duže na Durmitoru.
Pristup do stijene i sama stijena, sve mi to izgleda mnogo bliže i manje u odnosu na ono što smo odradili Deša i ja na Prokletijama i Eigeru proteklih 6 mjeseci.
Dodatno uzbuđenje pred samo penjanje je i to što ću da penjem po prvi put tehnikom rope solo, a to je da penjem sa užetom bez partnera. Tako što postavljam sidrište u podnožju stijene, vežem jedan kraj užeta za njega, ostatak užeta u ruksak, dok drugi kraj užeta vežem sebi na pojas. Napredujući u penjanju, na uže sam povezan sa dva prusika (jednom gurtnom i tanjim komadom užeta). Tokom penjanja postavljam međuosiguranja povlačeći uže iz ruksaka, u njih ukopčavam uže i sve tako za dužinu užeta đe opet postavljam sidrište. Sljedeća radnja je spuštanje sa tog sidrišta abseilom do onog prvog, usput skidajući međuosiguranja, kao i donje sidrište. Penjem ponovo do sidrišta, i opet u daljem napredovanju radeći sve isto.
Kratak opis smjera:
Ulaz u smjer je desno od smjera Poljskih alpinista ” Nikšićko forever” nekih 20m. Preko dva manja skoka do izrazitog žlijeba, tu sidrište, na njemu anker. U pola dužine ostavljam i klin. Desno je jedina krivulja četinarska u cijeloj stijeni, to je orjentir
Iz žlijeba lijevo vertikalno na veliku izrazitu veliku stjenovitu ploču, nagiba 75°. Po njoj jedna dužina užeta V-, na njoj dva ankera sa sidrišnim pločicama i pješčani sat. Sidrište na vrhu nje same.
Dalje dvije dužine lakši teren II-III.
Opet druga izrazita stijena ravne površine sa jednom pukotinom koja ide u desno, njome do zaglavljenog velikog kamena nalik mostiću, a onda lijevo sve pločom do na sam vrh stjenovite ploče. U toj dužini 40m, ostavljam dva ankera i jedan pješčani sat.
Dalje lakše do grebena 20m.
Uglavnom skoro 5 sati penjanja gore dolje, koje mi je držalo konstantni fokus i umjereno lučilo adrenalin u organizmu, što mi je i bio cilj.
Pogleda sa vrha Miloševog toka na zapadne padine Šljemena djeluje mnogo pitomije i ravnije od Prokletija koje su mnogo eksponiranije sa njihovim vrhovima nalik rogovlju, pogotovo kada se ovako ispenje smjer i pogleda unokolo sa najviše tačke.
Na vrhu malo paštete i leba kao okrepljenje, i povrarak u kamp, jer sunce je uveliko u zenitu, žareći svojom jačinom, bez obzira što je pozicija preko 2400m.
Silazak izvodim desno od smjera grebenom 300m, pa strmo na niže niz zapadnu stranu odpenjavanjem, sve do vertikale prije sipara niz koju se spuštam pomoću užeta 20m, ostavljajući jedan anker sa sidrišnom pločicom.
Dalje siparom do kampa.
Uzimam iz šatora vreću i podlogu, odlazim 20m od kampa do jednog velikog kamena sa previsnim dijelom koji će mi poslužiti kao zaklon od sunca. Uvlačim se u vreću samo u donji veš, zakopčan do glave. U hladovini je temperatura vazduha oko 15°C.
Spavam preko sat vremena, bude me sitne kapi kiše i grmljavina u daljini.
Buđenje u ovom ambijentu, okružen planinskim vrhovima, liticama je mjesto đe se osjećam kao prosječan čovjek u nekoj atraktivnoj turističkoj destinaciji, sasvim drugog karaktera. Oko mene na 50m udaljenosti pasu divokoze, jarići izvode svoje akrobacije preko strmih padina, slobodniji ili bolje reći nedovoljno iskusni vjerujući čovjeku.
Većinu popodnevnog vremena provodim u leškarenju, čitanju i osmatranju planinskog masiva.
Ranije odlazim na spavanje, da bih izjutra poranio u novu penjačku avanturu.
I druge noći spavam još tvrđim snom i opet se sam budim bez alarma u 5:00h.
Poslije doručka, meditacije i spremanja, krećem iza Bandijerne preko Trojnog prevoja u pravcu Male Karlice. Da osmotrim stijene u kojima bih penjao neki lakši smjer.
Taj dio mi je nepoznat. Na svim stijenama Durmitora smo penjali smjerove, jedino nijesmo u Bandijerni i sjevernoj stijeni zapadnog vrha Šljemena.
Odlučih se za istočnu stijenu zapadnog vrha Bandijerne, da mi silazak sa vrha bude dliži kampu, niz zapadnu stranu kuda ide planinarska staza.
Opis smjera:
Ulaz sakriven bočno lijevo, kaminski 6m ocjena IV, dalje dijagonalom lako desno do izrazitog otvorenog žlijeba. Njime gore do zaglavljebog kamenja 30m ocjena III.
Zaobilazim krušljivo zaglavljeno kamenje sa lijeve strane, tu sidrište. Dalje ne idem žlijebom koji dalje ide u previs, nego desno od žlijeba gore, ocjena IV+ dvije dužine po 30m i 40m. U drugoj dužini ostavljam klin u najtežem dijelu.
Izlaz na lakši teren, njime dvije dužine ocjena II do pješčanog sata, a onda blagim nagibom do vrha bez užarije.
Uglavnom 4 sata dobrog penjanja, i fokusa na isto.
Na vrhu Bandijerne duva jak vjetar, ne dozvolivši mi da uživam malo na vrhu.
Spuštam se prema kampu i vidim da je vjetar oduvao šator 20m sa mjesta đe sam ga postavio.
Nikakav problem, dovlačim ga na isto mjesto, samo mu skidam konstrukciju, vadim iz njega vreću i podlogu, čak i zimsku kapu stavljam na glavu, jer se uz vjetar i naoblačilo što je osjetno spuštilo temperaturu vazduha.
Ukopčavam se u vreću, kuvam čaj, a onda opet popodnevno spavanje skoro dva sata. Tog uživanja!
Ostao bih još jednu noć, ali od hrane imam samo jednu konzervu sardine, i malo hleba.
Ne sjećam se da mi je ikad bila ukusnija ta sardina iz konzerve. Da li zato što sam svjestan da samo to imam od hrane u ruksaku.
Da sam znao kako će mi biti dobro, uzeo bih još hrane.
Prikupljam stvari rasute po travnjaku da bih krenuo oko 17:30h.
Poslije 3 dana boravka na Durmitoru, osjećam ogromnu energiju i snagu pri povratku.
Neizbježna navika kad se spuštim sa planine je ta, da odem u neki restoran sa dobrom hranom i ambijentom, a to je restoran Gnijezdo nadomak Šavnika, na veoma dobru teletinu ispod sača, kao i domaćinsku uslugu.
Rajko
