"šećerni snjegopad"
prokletije
južni vrh karanfila
“ŠEĆERNI SNJEGOPAD”
PROKLETIJE 25-27 januar 2025god.
Pionirski uspon u jugozapadnoj stijeni Južnog vrha Karanfila\Maja e keq 2441mnm. Prvo alpinističko penjanje jugozapadne strane karanfila zimi.
Ovim kuloarom ispenjan je ljetni smjer, ne znamo ni kako se zove, ni ocjene, ni ko su prvi penjači. Smjer je očigledno kuloarom identičan sa našim, izlaz iz kuloara može biti više varijanti do vrha.
Sve dok ne saznamo kako se zove ljetni smjer i imena penjača, zvaće se “Šećerni snjegopad”, a i kad saznamo, pored tog naziva, imena penjača i dalje ćemo mu tepati “Šećerni snjegopad” što ga je karakterisalo tokom našeg zimskog penjanja.
Ovako to izgleda u zimskim uslovima “Šećerni snjegopad” 450m, M6+,WI4, 50°-70°, 6h.
Povratak sa vrha izveli smo abzejlom istom rutom.
Šećerni, zato što nam se tokom penjanja vertikale konstantno obrušavao sitni snijeg nošen vjetrom, nalik šećeru.
Sa Zastanita prije mjesec dana znali smo da će nam ovo biti sljedeći smjer. Koliko je zahtjevan smjer, pokazatelj je da su ga prije par dana pokušali popeti Reprezentativci Srbije, ali su odustali zbog rastresitog snijega u vertikali.
Vremenske prilike nam nijesu baš išle na ruku, konstanti vjetar, i rastresiti snijeg u vertikali, nije nas obeshrabrio da savladamo četiri problema u stijeni, ledu, snijegu, sa previsnim detaljima… Zahvalni smo na svemu, jer je sve bezbjedno proteklo, usljed velike opasnosti pada kamena, leda i snijega u vertikalnom kuloaru u kojem smo bili izloženi par sati penjući 250m.
U smjeru smo za potrebe silaska, abseilom ostavili 5 ankera sa sidrišnim pločicama i dva klina, a u teškim detaljima 3 ankera sa sidrišnim pločicama.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Mjesec dana prođe od prethodnog alpinističkog penjanja zimi u Prokletijama.
U međuvremenu nešto malo u sjevernoj strani Jezerskog vrha na Lovćenu, ali to je bilo kao termin u teretani, uporedivši sa Prokletijama. One su najmjerodavnije u kakvoj formi je alpinista. Još kada alpinistčka akcija traje 3-4 dana, i kad se nosi sva potrebna oprema do kampa, koji se obično nalazi u blizini stijene koja se penje, to je svojevrsni test pripremljenosti..
Uvijek kad popnemo neku stijenu, obično sa vrha planiramo koja će biti sljedeća. Tako je bilo prije mjesec dana kada smo popeli jugoistočnu stijenu Zastanita, i sa vrha osmatrali Karanfile. Uočismo tad kuloar koji nam je izgledao najprimamljiviji u zimskim uslovima. A opet u nadi da nije ljeti penjan. Međutim u međuvremenu saznajemo da je ipak u ljetnim uslovima popet, 90-tih godina.
Bez obzira, odluka je ipak pala da ga pokušamo popeti.
Nijesam želio da dođemo u situaciju da na pola njega odustanemo, jer smo saznali da je naveza iz Srbije odustala u prvoj trećini smjera. Zato sam Dejanu predložio da u tom slučaju ostanemo dan duže i penjemo neku alternativu.
Uobičajenim redosljedom krećemo sa Cetinja. Ne ustajemo rano, spavamo do 8:00h, doručak, čitanje, meditacija i oko 10:00h na put preko Albanije u meni mnogo drago Gusinje, prije svega zbog srdačnosti, gostoprimstva i uvažavanja stanovništva.
Dosta visoka temperatura vazduha u Gusinju za ovo doba godine 8°C.
Vozimo se kroz Dolinu Grebaje što dublje dolinom..Poredimo uslove sada i prije par godina, kada je bilo zimi -8°C, zavijan put snijegom kroz dolinu, pusto bez ljudi, čak ni tragova divljači u snijegu dolinom i u planini nije bilo… Sad zatičemo sasvim drugačiju sliku: dosta ljudi, čak i restoran Škala radi tokom zime, sa manjim ski liftom i ski stazom, što je za najveću pohvalu vlasniku. On je pionir razvoja zimskim turizma u dolini Grebaje, a ujedno i zajednice. Na njega će se ostali ugledati i krenuće ekspanzija razvoja ovog prelijepog predjela.
Ostavljamo auto skoro do krajnje tačke do koje se može doći.
Tvrdi snijeg dolinom dodatno nam olakšava uslove tokom pješačenja sa teretom na leđima po 25kg.
Iz treće livade skrećemo lijevo strmim kosama kroz šumu ispod strmih strana Prijestola do na Zastan Grebajski.
Na 1850mnm u sniježnom okruženju udaljeni sto metara od litica Karanfila, pri većem kršu lopatom u snijegu dubim mjesto za šator, dok Deša diže dron da izvidi iz ptičije perspektive kako izgleda kuloar.
Gledajući snimke sa drona na telefonu, zaključujemo da ima tri teža detalja u dužinama od 15-30m. Zaleđenih vertikala, stijene, snijega, leda, previsnih detalja koji se formiraju od velikih krša zaglavljenih u kuloaru.
Iako smo imali još dvije varijante na dva vrha u okruženju, donosimo odluku da ipak bude prvobitni kuloar u jugozapadnoj stijeni Karanfila, znajući da niko nije to popeo zimi.
Temperatura vazduha kod kampa iznosi oko 0°C.
Podgrijavamo gotovi pasulj, kuvamo čaj i već u 18:00h spremni smo za povečerje.
Ustajemo u 3:00h. Vođeni dosadašnjim desetogodišnjim penjačkim iskustvom u zimskim uslovima, kada je dan dosta kraći, mnogo je bitno ustati rano i imati više sati obdanice za penjanje i povratak.
Spremni u 5:00h sa potrebnom opremom za penjanje krećemo u pravcu smjera. Savladavši strmim sniježnim kosama 150m visine. U 6:00h ulazimo u smjer koji je u podnožju nalik klasičnom kuloaru. Nagib snijega u prvih 120m iznosi oko 50°.
Taj teren savladavamo dosta brzo. Nailazimo na prvu vertikalnu prepreku, niz koju se obrušava konstanti sitni snijeg.
Deša prvi penje, primjećujem da traži rješenje tako što penje malo u desno koristeći tanki led, a rastresiti snijeg sa manjim nogostupima u stijeni lijevo. U nekim trenucima ga potpuno prekriva snjegopad nošen niz vertikalu sa vrha kuloara. Pojačan vjetar nam dodatno otežava situaciju. A kako to uvijek biva, vjetar tokom noći i ranog jutra ide pravcem niz planinu, a danju uz planinu.
Od hučanja vjetra i šuštanja koje stvara padajući sitni snijeg nalik šećeru slabo se čujemo u međusobnom dozivanju.
Imamo i za to rješenje, radio stanice. Te tako iz bezbjedonosnih razloga podsjećam Dešu preko stanice da često postavlja međuosiguranja jer je velika opasnost od pada.
Penje mačak vrhunski u tim uslovima, pod konstantnim obrušavanjem snijega, hukom, hladnoćom u prstima na rukama, sve to stvara dodatni pritisak, a i pomisao da može neki kamen ili veća količina snijega obrušiti se na njega.
Uspješno savladava prvih 10m te nezgodne vertikala. U jednom trenutku vidim ga kako se uvlači u udubljenje 5m ispod previsnog detalja.
Postavlja pouzdano međuosiguranje i kreće sa savlađivanjem tih 5m.
Izlaskom na sljedeći manje strmi dio zatiče tvrdi snijeg i bezbjedno penje po lijevoj strani kuloara da postavi sidrište.
Sad ja nastupam. Već unaprijed znam da će mi i pored kvalitetnih rukavica, kao adaptacija na prvom izlaganju ruku hladnoći u vertikali promrznuti prsti na rukama, a poslije u daljem penjanju toga više neće biti. Tako i biva, ali kroz mnoštvo penjačkog iskustva spontano sam otkrio i način kako ugrijati prste. Tako što uvlačim prste u unuzrašnjost rukavice i u unutrašnjosti skupljam prste u obliku pesnice, sa konstantnim stezanjem i opuštanjem prstiju.
Osjećaj u vertikali pod naletom snijega je kao pod sniježnim tušem. Zastanem da prođe veća padavina, pa nastavim dalje sve do sidrišta.
Sljedeći lakši cug vodi nas u udubljenje u stijeni, oblik niše.
Iz nje opet Dejan penje prvi, još težu dužinu od 40m u vertikalnoj stijeni okovanoj ledom i snijegom, i dalje pod naletima sitnog snijega.
Sužava se kuloar, ali i dalje ide vertikalno.
Poslije te dužine ide još jedna teža u ledu i snijegu, a onda na razvedeni dio u kojem nema obrušavanja snijega.
Na tom mjestu dižemo dron da napravimo snimak iz suprotne strane i da bi se lakše orijentisali kuda da penjemo do vrha Južnog Karanrila.
Vjetar sve jače duva dok penjemo sniježne strmine 70° nagiba.
Zadnja dužina od 100m vodi do vrha sniježnim strminama 50° nagiba.
Jak vjetar na vrhu nam ne dozvoljava dug boravak, već se samo
fotografišemo i ubrzo silazimo istom rutom, 50m niže u zavjetrini odmaramo, uz osvježenje iz ruksaka.
Odlučujemo da ćemo zimski smjer zvati “Šećerni snjegopad” u nastavku imena ljetnog smjera, kad saznamo njegovo ime i ko su bili penjači.
Dobar je osjećaj istrajati i popeti smjer u Karanfilima, đe ništa nije lako za popeti.
Silazak izvodimo istom rutom. Postavljamo ankere sa sidrišnim pločicama na dužinu od 45m u vertikali, na jednom mjestu sidrište postavljamo pomoću klinova. I sve tako dok nijesmo savladali vertikalni dio, do sniježnog nagiba 50° na zadnjih 130m kuloara.
Kuda otpenjavamo na petama istovremeno. Na samom izlazu iz kuloara, kasno primjećujem poprečnu horizontalnu pukotinu u snijegu dubine 12m, tačnije prirodnu zamku u kojoj sam pod inercijom mogao da upanem, da se cepinima nijesam zadržao na otvoru.
To je bio okazatelj da nema opuštanja sve do kampa.
Strmim sniježnim kosama uz razgovor, dobru energiju nastavismo do kampa.
Nema hladnoće, ispred šatora kuvamo paštu, odmaramo.
Poslije ručka i čaja utonuo sam u san iako je bilo samo 18:00h.
Probudih se, dobro sam se odmorio i naspavao, pomislih da je neko vrijeme pred zoru, kad pogledah na sat, a ono tek 19:59h. Razočarenje, što li da radim do jutra?
I za to imam rješenje, uzimam knjigu i čitam sve dok se opet ne uspavam.
Obojica smo spavali skoro 11 sati i ustali odmorni kao da nijesmo penjali. Poslije kafe, meditacije u planinskom miru i doručka, slijedi spremanje stvari i silazak u dolinu.
Penjemo za rad boljeg osjećaja sjutra i vodilje kroz život. A ako postignemo veći uspjeh, utoliko bolje.
Rajko
