"Slobodni duh"
prokletije
maja lagojvet
Prokletije 9-11.12.2025.godine.
U sjevernoj stijeni vrha Maja Lagojvet (2540mnm) popeli smo prvenstven smjer “Slobodni duh” 200m, M6, 50°-75°, 4h.
Ujedno i prvo penjanje sjeverne stijene u zimskim uslovima. Prvi pristup vrhu u zimskim uslovima.
Silazak smo izveli istočnim grebenom otpenjavanjem, na dvije vertikale abseilom do sniježnih kosa u podnožju..
U smjeru smo ostavili 4 ankera sa sidrišnim pločicama i dva klina. Za potrebe abseila 2 ankera sa sidrišnim pločicama i karabinerima.
Iako je izrazita usjeklina po centrali stijene bila možda i lakša za penjanje, nijesmo htjeli da ponavljamo smjer hrvatskih alpinista koji su njime popeli ljeti smjer, kao i još jedan desno od našeg(“Kuja” i “Dječački san”), desno od njihovih smjerova ima i jedan ljetni smjer poljskih alpinista.
Ovo je uvertira za zimske alpinističke akcije koje slijede. Izabrali smo ovu stijenu i vrh zbog dalekog pristupa stijeni koji je trajao 6 sati, kao fizička priprema, a kraći smjer da bi se upenjali za početak sezone.
Snijega na Prokletijama ima od 1500mnm pa na više. Na mjesto đe nam je bio kamp (2050mnm) snijega ima preko pola metra.
Temperatura vazduha tokom penjanja stijene iznosila je -10°C.
Prvog dana po uobičajenom slijedu radnji, sa opremom po 30kg na sebi pješačimo u pravcu vrha Zastanit, a to je iz Doline Grebaje sa 1000mnm do mjesta đe smo planirali kamp na 2050mnm.
Jedna olakšavajuća okolnost je ta što do 1500mnm nema snijega. Od te visine pa nadalje, snijeg je tvrd i mnogo manje energije trošimo dok savladavamo uspon.
Za prvi dan i prvu alpinističku akciju u zimskim uslovima još od Eigera prije 9 mjeseci, dobro nam ide. Vjerovatno su spontane pripreme tokom instaliranja Via ferrate “Štirovnik” održale kontinuitet u kondicionoj formi, prilikom nošenja tereta do lokacije po 40kg na leđima.
Na vrhu Eigera kad smo popeli sjevernu stijenu, rekao sam Dejanu da više ne mora da penje, i da je krunisao svoju karijeru. Poslije 9 mjeseci pauze, zabrinuo sam se da je tu šaljivu konstataciju na vrhu ozbiljno shvatio..
I tako željni alpinističke avanture koračamo sa teretom prema Zastanitu, da postavimo kamp u blizini njegove stijene, odakle ćemo vidjeti sjutrašnji cilj, a to je sjeverna stijena udaljenog vrha Maja Lagojvet.
Za nepunih 5 sati hoda stižemo pred mrak da postavimo kamp i snimimo dronom stijenu.
Temperatura vazduha na 2050mnm je -7°C.
Snijega ima preko 50cm.
Na sniježnim uzvišenjima, nalik dinama, razmišljam đe da postavimo kamp, da je šator u zavjetrini, a da je opet djelimično okrenut prema Grebaji da bi imali signal na telefonu.
U strmoj sniježnoj kosi lopatom zasijecam snijeg i od istog gradim platformu za šator, dok Dejan diže dron da snimi predio na kojem se nalazimo i stijenu koju planiramo sjutra da penjemo.
Noć je mirna, bez vjetra. Malo strujanje hladnog vazduha na tom prevoju izbjegli smo time što smo šator ukopali većim dijelom u sniježni nanos.
Po raspoloženju našem vidi se koliko smo se poželjeli ovakvih avantura. Za razliku od nekih ranijih skoro da i ne razmišljamo hoćemo li sjutra naći neku liniju i uspješno popeti smjer u stijeni Lagojveta.
Na ovakvim avanturama koje traju tri dana, obično nosimo od hrane onu vrstu koju nikako ne konzumiramo u svakodnevnom životu. Zato jer je to hrana puna aditiva i dosta nezdrava za čestu upotrebu, te nam kao takva neće štetiti organizmu u tim rijetkim slučajevima, a opet sa druge strane ćemo je slatko pojesti jer nije nam česta na meniju. A to su sljedeće namirnice: gotovi pasulj sa kobasicom, tuna u konzervi, pašteta, čips, protein u kesice, slatkiši.. One zdravije su: pašta, koštunjavi plodovi, ovsene kaše, med, čaj, sir, crni hleb, crna čokolada..
Od svih navedenih namirnica, poslije sjeverne stijene Eigera i 55 sati akcije, prilikom spuštanja zapadnom stranom, izmoren, pod hipotermijom od protekle noći, malo i pod simptomima visinske bolesti izgubio apetit, čemu sam se najviše obradovao, od nešto namirnica što sam imao u ruksaku? Bio je to čips! Tako nezdrav, a tako zahvalan i ukusan u situacijama o kojim pišem. Svaku mrvicu sam slatko pojeo… Tako da čips ne izostavljajte đe god da pođete.
U potpunom smiraju planine, meni ne treba puno da zaspim, poslije toplog obroka i čaja, uzeo sam da čitam knjigu, ali brzo mi je propala kroz ruke ostala kao mali pokrivač na vreći.
U 4:00h budi nas alarm sa mobilnog telefona.
Jutarnji ritual, crna čokolada, kafa, meditiranje, doručak ovsena kaša, čaj pred kretanje na uspon, pakovanje potrebne opreme i u mirno decembarsko hladno jutro pri temperaturi od -10°C zaputismo se preko ogromnih sniježnih dina u pravcu sjeverne stijene Maja Lagojveta. Stijena je stojala kao stožer na krajnjem vidiku horizonta još iz doline Grebaje.
Tonemo u snijeg dok koračamo 20cm što i ne predstavlja problem, uporedivši kako je to bilo ranije na Prokletijama, kada smo prtili snijeg još iz doline.
Zamislili smo liniju kojom ćemo penjati po lijevoj strani stijene. I iz daljine uvijek to izgleda malo lakše nego kad se uđe u smjer.
Dejan vodi navezu, željan penjanja poslije pauze od 9 mjeseci.
Dosata je hladno, nadmorska visina je 2330mnm i penjemo sjeverno lice, đe je subjektivni osjećaj temperature oko -12°C.
Rastresiti snijeg u vertikali nam ne olakšava penjanje, cepini prilikom zabadanja nijesu pouzdani da se na njih držimo ili podižemo. Penjemo u stijeni-snijegu i ledu.
Prvih 50m nagib snijega 50°.
Prva dužina 40m M4 biva kao zagrijavanje. Zatim slijedi mali kratki abseil 5m da bi došli u poziciju iz koje možemo savladati prvu stjenovitu barijeru u dužini od skoro 100m.
Težina iz ocjene M5 prelazi u ozbiljnije eksponirano penjanje M6.
U drugoj dužini ostavljamo tri ankera sa sidrišnim pločica, a u trećoj dužini 2 klina.
Zatim slijedi sniježni usjek nagiba 70° u dužini od 40m, a onda još jedan u kombinaciji leda, snijega i stijene sa previsnim izlazom M6 u dužini od 40m. Na toj dužini ostavljamo jedan anker sa sidrišnom pločicom ispod previsnog dijela.
Završna izlazna dužina je snijeg nagiba 65° u dužini od 45m.
Kratki tehnički opis smjera:
Pristup stijeni iz doline Grebaje 6 sati. Ulaz u smjer lijevo 70m od izrazitog žlijeba.
Prva dužina 40m dijagonalno desno do isturene stjenovite izbočine. Na tom mjestu sidrište i anker sa sidrišnom pločicom i karabinerom. Sa njega kratak abseil 5m pa desno kratko traverziranje, opet anker, sa njega vertikalno blago desno, pa vertikslno gore M6. Dalje vertikalno penjanje stijene i snijega na kratkom odstojanju dva klina. Izlaz na sniježni usjek nagiba 70° jedna dužina užeta, sa njega u drugi djelimično zaleđeni usjek sa previsom M6, ispod previsa anker. Zadnja dužina do vrha snijeg nahiba 65°.
Na vrhu poslije nekoliko puta promrzavanja prstiju na rukama, dočekala su nas topli sunčevi zraci koji su nadomjestili hladnoću tokom 4 sata penjanja u hladim uslovima.
Nijesam mnogo uživao u pogledu na okolne vrhove i na sam osjećaj popetog smjera, od brige kuda se bezbjedno spuštiti sa ovog kao i mnogih eksponiranih vrhova na Prokletijama.
Imali smo na umu da su se hrvatski alpinisti kada su penjali ljeti smjerove u ovoj stijeni spuštali istočnim eksponiranim grebenom jednim dijelom a zatim sa dva abseila niz vertikalu. Naravno da je nemoguće naći ta sidrišta, te stoga poslije kraćeg zadržavanja na vrhu započinjemo spuštanje niz istočni greben koji je još dodatnim snijegom na njegove oštre noževe i rogove još šiljatiji.
Pažljivo otpenjavam na dolje dok me Deša osigurava sa vrha. Idemo tako skoro dvije dužine užeta, a onda ulazim u sjeverni dio stijene u jednu vertikalnu zajedu iz koje pretpostavljam da je ambis ispod 100m.
Otpenjavam par metara niz nju, a zatim u velikoj vertikalnoj ploči koja vuče prema dolje bušim i postavljam jedan anker sa sidrišnom pločicom i karabinerom.
Dolazi i Dejan kod mene, sjedimo obojica u pojas iznad ambisa u sjevernoj stijeni. Hladnoća se već osjeća, zavija vjetar nanoseći nam snijeg u oči i ispod kapuljače.
Spuštam se niz uže još 20m do jedne malo bolje pozicije, do na isturenu policu, na kojoj opet bušim stijenu i postavljam novo sidrište sa kojeg ću kad se Dejan spušti do mene prići do ivice police da vodim koliko ima još vrertikalnog spuštanja.
Tokom penjanja na većinu štandova trpio sam udare snijega i leda dok je Dejan penjao kao prvi, sad opet proživljavam isto gok se spušta niz uže u vertikali iznad mene.
Prilazim ivici police i primjećujem da užeta ima taman toliko da se možemo spuštiti 50m do strmog sniježnog polja.
E tek tad po silasku prolazi me briga i sa više rasterećenja uživamo u trenutku.
Silazimo otpenjavajući na petama sniježno strmo polje 50° nagiba u dužini od 60m.
I dalje smo navezani do jedne zaravnjene sniježne površine na kojoj koristimo priliku da se osvježimo sa hranom koju smo ponijeli u ruksacima.
Dan je sunčan i bez vjetra, laganim hodom uz duge razgovore spuštamo se sniježnim površinama ka kampu.
Prokletije izgledaju kao Alpi ljeti. Ispod 1500mnm sve je suvo i djeluje toplo sa pozicije na kojoj se nalazimo, a oko nas sve je prekriveno snijegom, nalik vječitom snijegu kao na Alpima.
Osmatramo okolne stijene i razmatramo koja bi sljedeća mogla biti na redu. Prokletije su neiscrpne za alpinizam, jer u njina još ima kao niđe u svijetu, toliko stijena u kojima ima mogućnosti penjati prvenstvene smjerove, čak i prvenstveno popeti neku stranu vrha ili čak vrh zimi, da ga niko prije nije popeo, što daje veliku motivaciju i satisfakciju vraćati se ovim impresivnim vrhovima Balkanskih Alpa.
Rajko
