"Waldner-Knabel"
durmitor
terzin bogaz
Durmitor 11-12.08.2024.god.
U istočnoj stijeni Terzinog bogaza tradicionalnom alpinističkom tehnikom ispeli smo smjer austijskih alpinista “Smjer Waldner-Knabel” VI, 300m, 3,45h.
Prvi penjali: Wili Knabel i Heinz Waldner, 1954god.
Po Smerkinim vodičima, do 1970god ovaj smjer je bio najteži na Durmitoru.
Penjući smjerove navedenih vrsnih alpinista imamo priliku da korigujemo ocjenjivanje prvenstvenih smjerova po tim tadašnjim kriterijumima, kada je najveća ocjena u tradicionalnom alpinizmu bila upravo VI.
Smjer je dosta težak, ide izrazitom pukotinom više od polovine smjera, sa nekoliko dužina u kojim ima i previsa, zatim grebenskim dijelom do vertikalne šiljate stijene na vrh.
U smjeru smo uočili 3 klina na najtežim detaljima.
Dejan je vodio navezu i kao prvi penjao u patikama, da bi bio ravnopravn sa prvim penjačima, iako je nove penjačice imao na pojasu..
Pored smjerova “Balkane moj” VI- i “Sjeverozapadni stup” VI (u sjevernoj stijeni), ovo je treći smjer u stijenama Terzinog Bogaza koje smo ispeli.
Naveza: Dejan i Rajko Popović
Veoma topli ljetnji dani su idealna prilika za odlazak na sjeverne planine, a pogotovo za penjanje stijena tradicionalnom alpinističkom tehnikom, kada su stijene tople, dani dugi, noći umjereno hladne za spavanje pod vedrim nebom..
Gledajući Smerkine vodiče iz druge polovine prošlog vijeka, zainteresovali su me teški smjerovi na Durmitoru. Ostao je jedan od njih koji nijesmo penjali, a to je upravo ovaj u istočnoj stijeni Terzinog Bogaza “Waldner-Knabel”.
Znajući kako je jak kriterijum njihovog ocjenjivanja iz tog vremena, zaključio sam da je šestica veoma jaka kad su je tad ispeli i ocijenili.
Na ovoj avanturi od članova koji su aktivni u klubu, jedino smo Dejan i ja zainterseovani i slobodni.
Da bi odmorili od komercijalnih kanjoning tura, na Durmitor odlazimo poslije podne, i na Sedlo stižemo u 18:00h.
Rijetko je tako toplo i bez vjetra na Sedlo 1900mnm.
Durmitor nas prihvata svim srcem, i mami na njegove travnate “tepihe”, koje uredno pasu i održavaju njegovi sve pitomiji i brojniji četvoronogi dobroćudni stanovnici, a to su graciozne divokoze. Svojim postojanjem na toj izuzetno lijepoj planini prenose na posjetioce ogromnu energiju, odajući utisak bezbrižne planine dostupne za razne vidove avanture.
Dok pješačimo prema Terzinom Bogazu iz pravca Sedla, pa preko Trojnog prevoja, primjećujem mnoštvo divokoza, što me posebno raduje, svjestan da je urodila plodom borba sa krivolovom. Kada se sjetim prije desetak godina, divokoze nijesmo mogli uočiti na 500m udaljenosti, a sad pasu tik pored nas. Taj problem od prije 10 godina je upravo sad trenutno na Prokletijama. Tamo ih ne možemo vidjeti sem zimi i to na 500m udaljenosti.
Durmitor je posebno lijep kad mu se dođe iz ovog pravca, a ujedno je lakši pristup. Hodajući uvijek osmatramo stijene na kojima bi mogao biti potencijalni prvenstveni smjer.
Poslije Trojnog prevoja spuštamo se travnatim kosama u pravcu Terzinog Bogaza. Naporno je da sa ruksacima idemo do ispod stijene i tamo bivačimo, a brzo će i mrak, te tako na jednoj strmini podno Bandijerne, sa pogledom na katun Lokvice, u manjoj zaravnjenoj travnatoj površini postavljamo bivak od podloge za vreću, ljetnje vreće za spavanje i astro folije kao spoljni pokrivač, zaštita od strujanja vazduha i vjetra koji blago duva.
Dejan diže dron i šalje ga 800m u daljini, preko vrha, da snimi kako izgleda istočna stijena, da bi sjutra dan imali na telefonu fotografiju po kojoj bi se orijentisali u smjeru.
Ovaj trenutak boravka na planini posebno mi je drag. Kada se smjestimo pod vedrim nebom u sam sumrak.
Potpunu tišinu malo paraju zvukovi čaktara na ovcama koje odlaze u ograđene torove katuna Lokvice na počinak, koji se proteže od nas 1,5 km vazdušne linije.
Duva blagi vjetar, toliko da nam je prijatno u vrećama, preko kojih smo navukli i bivak vreće.
Poslije večere, Dejan je već zaspao, ja ne želim propuštiti trenutke dok se nebeski svod sve više i jasnije uočava, kako se mrak navlači na planinu. Iz bezbjedonosnih razloga, i zbog hladnoće tokom noći uvijek navlačimo kapu na glavu,
obavezno preko ušiju, da nebi neki insekt tokom noći zalutao u uvo.
Ne vadim knjigu iz ruksaka, ne želim da propuštam prizor koji se odvija pred nama, posmatrajući u potpunoj tišini zvjezdano nebo i zvijezde padalice iz udobne i tople vreće, vireći samo lice, koje umjereno hladni povjetarac osvježava i opija dušu, toneći u san.
Tek sa ovakvih pozicija uočavam koliko je čest avio saobraćaj iznad naših glava, i ni malo me to ne raduje, svjestan da se zagađuje tako svaki pedalj čak i divlje ljepote. Nego, da ne težinjam o tome. Ubrzo sam zaspao opijen svim navedenim, a pogotovo sježim čistim vazduhom.
Često se budim usljed okrećanja, ipak nije baš kao u krevetu. A kad se probudim kažem sebi “e sad ću da budem budan što duže da posmatram zvijezde padalice, sa blagim osmijehom na licu kad je uočim i zamislim već unaprijed zamišljenu želju”, ali na kratko, planinski vazduh me ubrzo opet uspava..
U 4:00h čujem alarm na telefonu.
Još mi se spava, prolongiram malo, Deša me opet budi.
Kažem sebi, doći ću jednom prilikom samo ovim povodom na Durmitor, da prespavam pod vedrim nebom, bez obaveza za sjutrašnje penjanje i slično.
Iz ležećeg položaja prelazim u sjedeći, tako da na jednoj strani suprotno od kose imam naslon za leđa kao u fotelji. Dejan je u ulozi kuvara ovog jutra. Iznad mene je na manjoj polici, tako da mi može dodati kafu i kašu.
Naslonjen u toploj vreći, ispijam kafu gledajući prema istoku u pravcu žabljačke visoravni buđenje dana i svitanje..
Samo ovi prizori da se dožive i zbog istih da se dođe, vrijedi prevaliti i duži i teži put.
Sat vremena jutarnjeg uživanja i meditacije dovoljno mi je bilo da budem spreman za ono što nam je primarni cilj.
U obližnjoj krivulji štekamo veliki ruksak sa opremom koja nam ne treba tokom penjanja.
Zaobilazimo sjevernu stijenu Terzinog bogaza i dolazimo u podnožje istočne stijene. Čim smo je ugledali znali smo kuda ide smjer, po izraženoj pukotini koja ide dijagonalno s lijeva u desno.
Ubrzo započinjemo penjanje. Dejan vodi navezu i insistira da penje u patikama da bi bio ravnopravan sa prvim penjačima prije 70 godina kada su penjali u cokulama ili već nekoj sličnoj obući kao što su današnje patike ili penjačice?
Izrazitom kosom pukotinom u desno, brzo napredujemo do 4 dužine užeta kada nailazimo na previsni dio težine VI. U njemu nailazimo na 2 klina prvih penjača.
Dalje gore još jedna dužina stepena V-. Tad nailazimo na drugi problem u šestoj dužini težine VI.
Nad provalijom koja se ukazuje na desno. Nekoliko metara gore pa previsnim kaminom ocjena VI, na greben kojim idemo do vrha šiljate stijene ocjena IV-V.
Dok penjemo završnu dužinu čujem sa planinarske staze neartikulisane zvukove planinara koji nas dozivaju, urliču remeteći uporno planinski spokoj i bonton..malo izrevoltiran time povikah iz sveg glasa “Ip magarče, što se dereš”!!! Više se nije čuo, sigurno je mislio da smo inostrani penjači..
Poslije nešto manje od 4 sata izlazimo na vrh. Ispunjeni dobrom energijom i zadovoljni ispenjanim smjerom.
Sa vrha nas očekuje pješačenje nepredviđenim stazama zapadnom stranom izbjegavajući i krivudajući između vertikalnih skokova. Neobično nam je hodajući se spuštiti sa ispenjanog vrha ili stijene, poslije smjerova u Prokletijama, đe se većinom sa vrhova spuštamo užadima, abseilom.
Izloženi jakom zračenju sunca, sklanjamo se ispod jedne stijene na putu prema Trojnom prevoju, da se odmorimo i malo odspavamo. Razlika temperaturna je takva da u hladovini stijene navlačimo vreće preko sebe..
Do neke sljedeće avanture…
Rajko
