"spigola Dibona"
dolomiti
tre cime
Dolomiti-Italijanski Alpi 8-10.07.2024.god.
U sjeveroistočnoj stijeni Cime Grande (3003mnm), tradicionalnom alpinističkom tehnikom ispeli smo smjer “Spigola Dibona” IV+, 630m, 6h.
Naveza: Dejan, Vuk i Rajko Popović
Naš četvrti član porodice, kluba i učesnik avanture, Tamara, bila je logističar iz kampa..
U gustom rasporedu komercijalnih avanturističkih aktivnosti, izdvojismo vrijeme za alpsku alpinističku avanturu.
Dan prije polaska na put, proveli smo rekordan broj turista kroz Međurečki kanjon. I tako nedovoljno odmorni i naspavani u ranim jutarnjim satima zaputili smo se porodično na Dolomite.
Plan je bio krajem juna, ali zbog promjenjivih vremenskih prilika zaputismo se u ove vrele dane, što će ujedno biti dobro za penjanje, neće biti ladna stijena.
Putovanje u trajanju od 15 sati proteklo je kroz porodično druženje, razgovor i šale.. Tako da mi vožnja nije bila naporna, za razliku kada putujemo samo Deša i ja, pa ga tako često usput forsiram: “ajde Deša, pričaj nešto”. E sa Tamarom nijesmo imali taj problem:)..
Sa auto puta na sjeveru Italije uključujemo se na magistralni put kojim vijugamo 80km kroz planinski dio u pravcu Dolomita. Usput prolazeći kroz manja naseljena mjesta i sela, smještena u prirodnim ljepotama alpskog masiva.
U sam mrak stižemo na rampu u podnožju Dolomita. Kad viđeh rampu, koju niđe u alpskim zemljama nijesam vidio, pomislih, evo ih isto kao mi, carstvo rampi, naša vizija razvoja turizma, naplati ulaz, a tamo dalje neka čini što oće.. Tako nešto i biva u ovom slučaju.
Uzimamo tiket i nastavljamo vožnju putem velikog nagiba do parkinga na kojima je predviđeno kampovanje u kamperima, šatorima, autima..
Mrak je i ne možemo jasno vidjeti đe bi imali mir tokom spavanja. Nalazimo neko mjesto na kojem postavljamo kamp. Da bi Dejan, Vuk i ja spavali u šatoru, a Tamara u auto.
Međutim i ja ubrzo iz šatora prelazim u auto, jer mi smeta priča iz okolnih kampera i šatora. Na tom parkingu više ima turista nego penjača, i nije im neophodno ranije otići na spavanje kao nama.
U 4:00h Dejan me budi da ustajemo za uspon.
Iako smo na 2300mnm, nije hladno. Na parkinzima predviđenim za kamp, niđe nema toaleta, već se vrši nužda okolo kampa, što smo dobro osjetili tokom dana, neprijatni miris mokraće se širio parkingom. To je ružna slika jednog tako lijepog Nacionalnog parka.
U svitanje krenusmo u pravcu sjeveroistočne stijene Cime Grande. Okolo Tre Cime većim dijelom ide makadamski put. Ima tu i dva doma, koji su manjeg smještajnog kapaciteta.
Dolaskom naspram stijene koju ćemo da penjemo ukazuje se impresivna vertikala do vrha, nalik tornju, kule ili dimljaka.
Brzo idemo ka stijeni, primjećujemo da je jedna naveza već ušla u smjer.
Imam skicu smjera u telefonu. I upoređujem ocjene prema našim kriterijumima. Zaključujem poslije 3 cuga, da su ocjene iz tog vremena bile veoma jake, da bi današnje ocjenjivanje bilo za ocjenu više.
Čovjek iz naveze ispred nas, obraća nam se jezikom sa nešeg govornog područja, kaže da je iz Tuzle, ali da živi u inostranstvo. Sa alpskim vodičom je u smjeru.
Taman dobro su nam došli da se lakše orijentišemo u smjeru, jedino što nije dobro kad je neko iznad nas, zbog pada kamena, što je bio slučaj u dva navrata.
Dejan vodi navezu, i dobro mu ide. Primjećujem da rijetko postavlja međuosiguranja, sugerišem mu da ih češće postavlja radi lične bezbjednosti.
Trojna naveza nam sve više odgovara, moral je na visokom nivou.
Dok Deša penje, Vuk i ja uživamo na štandu, a kad ispenje dužinu užeta, krećemo istovremeno na rastojanju od 3m. Sve tako do 150m ispod vrha, đe imamo varijantu na via normale ili pravo gore do vrha.
Odlučujemo se ovom drugom, težom do vrha, da linija smjera bude skoro pravolinijska.
Javlja se i Tamara preko radio stanice iz kampa. Kaže da je krenula u pravcu stijene, da pokuša da nas uoči u smjeru.
Zahvaljujući refleksiji svjetlosti sunca od mojih naočara, i helihoptera koji nas je nadletio, uočava nas pred vrh. Odlazi u obližnji dom da uživa uz kafu na terasi..
Na vrhu izlazimo na razvaljene stijene, iza kojih još malo penjanja izlazimo na sam vrh poslije skoro 6 sati penjanja.
Na vrhu zatičemo penjače koji su ispeli vrh rutom via normale, spremaju se za povratak. Valjalo bi ih pratiti da ne lutamo u povratku, ne znajući kuda ide via normale. Ipak ostajemo na vrhu skoro sat vremena da uživamo u pogledu, fotografisanju i da se osvježimo hranom iz ruksaka. Posebno mi je zadovoljstvo što je i Vuk sa nama i što ćemo u buduće opet penjati u tom sastavu kao i kad smo počinjali.
Iako grije jarko sunce u podne, nije vruće na 3000mnm.
Poslije osvježenja i odmora, započinjemo spuštanje južnom stranom, većinom niz uže, abseilom. Na većini detalja se pitamo kuda dalje, smjer vijuga nalik lavirintu.
Treba se spuštiti skoro 700m niz stepenaste vertikale krušljive stijene Cime Grande.
Nalazimo nekako sidrišta i sve tako 3 sata dok se nijesmo spuštili u kuloar između dvije kule i siparom došli na bezbjeno.
Tu se tek iskreno grlimo i čestitamo jedni drugima.
U kampu nas dočekuje Tamara ozarena lica i sa dozom rasterećenja od brige. A svo vrijeme dok smo se spuštali bila je u kontaktu sa nama preko radio stanice, da se manje brine.
Izvlačimo podloge da odmaramo u kampu, ali neprijatni miris mokraće na popodnevnom suncu ne dozovljava da uživamo poslije uspješne avanture.
Plan je bio da penjemo sjutra dan Dejan i ja još teži smjer na susjedom tornju, ali zbog loših uslova u kampu, i previše umora, mijenjamo plan, da se spuštimo 30km u jednom lijepom alpskom mjestu i odsjednemo u hotelu. I da se tamo odmorimo poslije velikog napora putovanja, penjanja, a ujedno i da stignemo za vikend na Cetinje, jer imamo zakazane dvije ture kanjoninga.
U manjem mjestu, nalik alpskom selu odsijedamo u hotel. Odmaramo, a onda sjutra dan nastavljamo put kroz Italiju u šoping, pa opet hotel i odmorni nazad u svoju prelijepu zemlju. Prelijepu u svakom smislu, svaki put kada odem u zapadnim zemljama, uočavam koju slobodu mi uživamo u Crnoj Gori.
Koliko mogućnosti raznovrsnih aktivnosti imamo na malom prostoru, okruženi: morem, rijekama, planinama, prirodnim ljepotama..U svemu tome nesmetano uživati, bez pretjeranih odredbi, pravila, nameta..
Učesnici avanture: Vuk, Dejan, Tamara i Rajko Popović
Sredstva za ovu alpinističku avanturu obezbijedio je Sekretarijat za sport i mlade Prijestonice Cetinje, kroz redovno godišnje sufinansiranje sporstkih klubova.
I mogu reći da su po tom pitanju pomaci drastično veći nego što je to bio slučaj sa prethodnim vladajućim opštinskim strukturama.
Rajko
