"SE KDO BOJI KAČ"
orjen
subra
U sjeverozapadnoj stijeni Subre na Orjenu(takozvani “amfiteatar” Subre), ispeli smo najteži i najduži smjer tradicionalnom alpinističkom tehnikom “Se kdo boji kač” (ko se boji zmije) 270m VII 5:30h. Smjer su prvi popeli Slovenački alpinisti, kao i još 8 smjerova u Subrinom amfiteatru.
Prvi put smo na tim stijenama i uopšte na Subri. Zašto smo izabrali baš najteži smjer, zato jer smo smatrali da su nam penjačke sposobnosti dosegle te ocjene, zato jer nam smjerovi te težine trebaju za neke buduće akcije i zato da bi uporedili ocjene vrhunskih Slovenačkih alpinista sa našim ocjenjivanjem kada penjemo prvenstvene smjerove.
Ovaj smjer svrstavamo u grupu težih smjerova što smo ispeli do sad.
U 10:45h stižemo autom nekih par kilometara prije Subre. Seoski put se tamponirao tako da smo malo duže pješačili. Dok pješačimo srijećemo jednu stariju ženu koja čuva stoku pored puta, pozdravljamo je, a ona na naše oduševljenje ustaje sa kamena i otpozdravlja nam toplim riječima..Prvi put da sam toliki stepen kulture i poštovanja od jedne nepoznate osobe doživio i vidio..Jedan veličanstven gest. Pokazatelj koliko energije i poštovanja možemo da prenosimo jedni na druge a da nas ništa ne košta. SAVRŠENO! Poslije jednog sata hodanja, ukazuje se sjeverozapadna stijena Subre, takozvani njen amfiteatar, stijena koja izgleda jezivo sa svojih 200m visokim lučnim zidom.
Vadimo papir i skice smjerova koje smo skinuli sa interneta. Uočavamo u stijeni i smjer koji planiramo da penjemo.
Nastavljamo sa pješačenjem još nekih pola sata i dolazimo u samom podnožju stijene. Odmaramo pola sata i započinjemo sa penjanjem.
Prvi cug vodim ja, ocjena u prvom cugu odmah prelazi u VI+.. Stijena je dosta zdrava za penjanje.
Poslije prvih 40m prilikom penjanja pokrećem jedan manji kamen koji pada direktno na jedno od dva užeta sa kojim penjemo. Srećom Dejan to uočava.
Kada je došao red na njega da penje i vadi klinove, od silnog zamahivanja da izvadi klinove koje sam morao dobro zakucati na tako eksponiranom cugu, drška od čekića mu puca.. Kako je to direktna vertikala i on se nalazi po pravcu ispod mene, jednim krajem užeta mu spuštam moj čekić sa sidrišta.
Uspijeva tako da izvadi klinove i dođe do mene na sidrište. Tu nožem obrađujem skraćenu dršku čekića i nekako ga nasađujem da nam može poslužiti do kraja smjera.
U navezi se smjenjujemo. Tako da podijelimo teret najtežih djelova u smjeru. Poslije dva lakša cuga slijedi teži cug VI+ kojeg penje Dejan.
Sunce uveliko peče, sve je mirno i bez vjetra.
Opet ide malo lakši dio pa sljedeći opet VI..Taj dio penjem ja..Dobro se osjećamo i nema nikakve neizvjesnosti ili nekog pretjeranog straha. Samo vodimo računa da se čuvamo prirodnih zamki u vidu klimavih kamenih ploča i odrona koji na nekim mjestima u gornjem dijelu stijene dovoljno je malo da se pokrenu.
U smjeru ima nekoliko djelova đe su ocjene preko VI.
A najteži dio je dva cuga pred vrh. Taj dio penje Dejan, cug je veoma eksponiran sa dijelom previsa, na sreću taj dio je veoma zdrava stijena i ne brinemo o krušljivosti. Dok penje taj dio izvještava da je definitivno rang VII i da nailazi u tom dijelu na tri klina koje su Slovenci ostavili, to je i pokazatelj težine tog cuga.
Zadnji i predzadnji cugovi su malo lakši..Poslije 5:30h penjanja izlazimo malo lijevo od vrha Subre.
Zadovoljni ispenjanim smjerom sabiramo utiske na vrhu, osvježavamo se zadnjim kapima vode što nam je preostalo.
Preko vrha Subre planinarskom markiranom stazom vraćamo se prema selu Vrbanje đe smo ostavili auto.
Rajko
