"Traverziraj sokole"
prokletije
maja fortit
Prokletije 13-14. O7.2023. U sjevernoj stijeni Maja Forca (Fortit)2340m, ispeli smo prvenstven smjer “Traverziraj sokole” VI-/IV, 420m, 6h.
Povod penjanja je alpinistički kam u organizaciji “Malog Alpinističkog kluba”. Tačnije kamp je u Dolini Grebaje, mada smo nas dvojica kampovali u blizini sjeverne stijene zbog bržeg pristupa.
Ovim smjerom smo dobili potvrdu već po ko zna koji put, da u Prokletijama ništa nije lako, mislim na vertikalne stijene. Smjer nazivamo po detalju koji nas dijeli od toga oćemo li se domoći vrha sjevernom stijenom ili ne..
U smjeru smo ostavili 3 pješčana sata i dvije sidrišne pločice.
Naveza: Dejan i Rajko
Popović
Uklapamo se nekako sa obavezama da odemo u Prokletije dva dana, na alpinistički kamp koji organizuje “Mali Alpinistički klub” iz Podgorice. Kamp je u Dolini Grebaje. Naš je plan da odemo do kampa nekih pola sata, malo se podružimo sa domaćinom, najavimo što ćemo da penjemo i da idemo u pravcu Maja Force, da tamo prenoćimo neđe na 1800mnm.
Tako i biva, sa ruksacima na leđima po 20kg iz treće livade dajemo se u pravcu đe se nalazi Maja Forca. Ali stazu ne možemo da nađemo, tako da koristimo neku koja dugo nije korišćena, a ima je na GPS aplikaciji Alpina quest. I dobro smo se prevarili što smo se njome zaputili. Staza jedva uočljiva, zarasla, eksponirana.. Zahvaljujući nekim malim tragovima po ugaženom lišću ili zemlji jedva pratim stazu, a Deša kontroliše na aplikaciji. Vlaga i vrućina su nesnosni, a još dodatno i komarci zadaju muku, nego za njih imamo rješenje sredstvo protiv komaraca.
Poslije skoro 2 sata izlazimo na čistinu ispod Maja Vajušes. A onda goletima lijevo u pravcu Maja Force i njene sjeverne stijene.
Dolazimo na vjetroviti prevoj odakle se lijepo vidi stijena i Ropojanska vrata. Nalazimo tu jedno malo travnato mjesto obraslo visokim biljem, i na njemu postavljamo kamp.
U jednom trenutku pojavljuje se izgladnjeli lovački pas. Pitamo se što li radi u tom kamenjaru i kako preživljava u tim uslovima.
Odlazimo preko sipara koji se nalazi naspram stijene, da izvidimo durbinom kojom linijom možemo da se domognemo vrha i ispenjemo prvenstven smjer. Stijena je visoka 350m.
Iako je široka 400m, ne uočavamo da ima nešto izvodljivo do vrha. U svakoj varijanti koju zamislimo ima neki problem.
Prvobitni plan po uvidu u neke fotografije, bio je da se penje centralni stup, međutim to je veoma teško, te tako donosimo odluku da penjemo po centralnom dijelu kroz veliki žlijep i raspuklinu, a onda golom stijenom..
Za stijenu desno, dobili smo informaciju da su kolege iz Srbije ispenjali smjer prije nekoliko godina, i baš u kampu jedan od penjača iz te naveze rekao nam je da je ta linija najlakša kojom se moglo ispenjati nešto, od cijele stijene. Tog trenutka dok smo osmatrali stijenu, shvatili smo da je tako.
U kampu pripremamo hranu. Moj pasulj podgrijani slabo mogu da jedem poslije premora i vrućine, te ga dajem našem četvoronogom gostu. Olizao je aluminijumsku posudu, tako da je bila spremna za novo punjenje u Karnexu..I od Dešinog pasulja dobio je isto, doduše manje, jer Deša obožava pasulj..
U šatoru je veoma toplo, iako duva vjetar, malo se pokrivamo ljetnim vrećama. Spavamo veoma udobno i mirno sve do 4:30h kada počinje sa spremanjem i doručkom.
Vrijeme je idealno za penjanje u hladu sjeverne stijene. Ulazimo u smjer oko 6:30h preko manjeg sniježnog polja.
Zatim kroz žlijeb, pa u manji kamin. Drugi cug lako rampom desno do velike raspukline. A onda treći cug gore, IV kompaktnim stijenama, do sljedeće stjenovote rampe koso desno.
Šesti cug opet pravo gore eksponirano. Odkle počinje teže penjanje i neizvjesnost ima li izlaza uopšte poslije 45m ocjene VI-.
Na tom eksponiranom sidrištu imamo dvije teške varijante, desno i lijevo. Odlučujemo da idemo lijevo. Postavljamo jednu sidrišnu pločicu sa ankerom. Dejan vodi cug kao i prethodne, i travezira lijevo 15m preko veoma eksponiranih stijena. Po dolasku na manju policu buši još jednu rupu u stijeni i postavlja sidrišnu pločicu. Saopštava mi da odatle gore imamo varijantu koju možemo savladati. I da je težine oko V.
Prelazim preko duplog zategnutog užeta do Dejana. A onda nastavljamo pravo gore nekih 50m ocjena V.
Na nekoliko mjesta u smjeru ostavljamo i pješčane satove.
Sljedeća dva cuga ukupno oko 90m pravo gore ide lakši dio III-IV. I izlazak na travnatom dijelu desno od vrha Maja Foca nekih 100m.
Poslije 6h penjanja izlazimo na vrh. Zadovoljni penjanjem i prvenstvenim smjerom.
Razmišljamo kuda se vratiti sa vrha s obzirim da smo prvi put na ovom vrhu. Primjećuje Deša neku markaciju isprskanu crvenim sprejom u vidu linije. Shvatamo da je južnom stranom eksponirana planinarska staza.
Sa vrha se pruža veoma lijep pogled na mnoge vrhove Prokletija, ali žarenje sunca i dosadni insekti ne dozvoljavaju da se duže zadržimo.
Brzo krećemo sa spuštanjem, tako što se ja spuštim za dužinu užeta, pa onda Dejan, i tako 4-5 dužina užeta sve do velikog sniježnog polja koje se proteže nekih 300m do sipara.
Na njemu idem prvi, jer imam cepin, kojeg uvijek nosim na Prokletijama ljeti, zbog trave u smjerovima.
Prelazim 10m sniježnim poljem i postavljam u njemu sidrište, tako što urezujem krug prečnika 30cm u snijegu, dubine 20cm i uvlačim komad starog užeta kao zamku preko kojeg ukopčavam uže i spuštamo se kosim sniježnim poljem abseilom da se nebi poklizali i upali u pukotine. U nižem dijelu sniježnog polja teren je manje strm i laganim klizanjem stižemo opet na tlo.
Vrućina je neizdrživa, čak i na ovim visinama. Jedva čekamo da se domognemo kampa.
Kad tamo niđe hlada nema. Dočekuje nas i cuko, bio je kod šatora svo vrijeme. Tražimo neko mjesto ispod kamena da legnemo u hladu dok prođe jako sunce, barem do 17h.
Namjestio sam se ispod jedne stijene u hladu, samo u donjem vešu, skuvao kafu na gorioniku i uzeo da čitam knjigu. To me je brzo oporavilo. Dok je Deša zaspao u njegovom kutku, takođe ispod kamena u hladovini.
Ja sam uvijek za odmoriti što duže, ali Dejan je taj koji požuruje, tako da teška srca ustajemo da se spremamo poslije nepuna 2 sata odmora.
Oko 18h odlazimo prema Dolini Grebaje, samo ovog puta pogodili smo pravu stazu. I kroz šumovite predjele brzo smo stigli u dolinu.
Dolina Grebaje nikad više posjećena, zahvaljujući raznim manifestacijama koje su se održavale tokom praznika.
Spakovali smo stvari u auto otišli opet kod domaćina u dom da im se javimo, a onda u neki dobar restoran na večeru i lagano preko Albanije kući, da bi sjutra stigli da vodimo brojnu kanjoning turu u Međurečkom kanjonu.
Rajko
