"Weisshorn 4506m AD+"
alpi
weisshorn
Porodična alpinistička avantura u Švajcarskim Alpima 25-30.09.2023.
U porodičnoj alpinističkoj avanturi ispeli smo vrh Weisshorn 4506m AD+, 3a, 45°. East Ridge ruta.
Vrh je veoma zahtjevan i fizički i tehnički, samo završni uspon iznosi 1575m stjenovitog vertikalnog penjanja, rogovlja, grebena, kao i snijeznih polja pred vrh nagiba 45°.
9 sati penjanja i 7 sati silazak istom rutom.
Ovo je prva Crnogorska naveza koja je pristupila vrhu.
Naveza: Dejan, Vuk i Rajko Popović
S obzirom da je i Tamara u sastavu ove porodične alpinističke avanture, i ona je prvog dana planinarila 1450m do doma na 2930m, a trećeg dana sa Dejanom planinarila na obližnji vrh Südgipfel 3264m i ostvarila svoj najbolji rezultat u planinarstvu za kratko aktivno bavljenje istim.
Imali smo tu privilegiju da smo tri dana bili sami na planini i u domu..
Učesnici avanture: Tamara, Vuk, Dejan i Rajko Popović.(Članovi i osnivači Sportskog Alpinističkog kluba “Slobodni penjači-Cetinje”).
Sredstva za ovaj poduhvat kluba, obezbijedio je Sekretarijat za sport i mlade Prijestonice Cetinje. U vidu redovnog godišnjeg sufinansiranja sportskih klubova.
Ideju za penjanje ovog vrha dao je Vuk prije pola godine. Gledajući video klipove na You Tube kanalu nekih penjača iz Evrope, svidio mu se, govoreći da je taj vrh Weisshorn veoma cijenjen kod penjača i da ga smatraju težim od Matterhornove regular rute.
Dejanu i meni nije u početku bio alternativa nekim našim zacrtanim alpinističkim ciljivevima u Alpima.
Međutim, shvatio sam da se trebamo malo rasteretiti nekih visokih ciljeva i baš sva trojica, kako smo i počeli u tom sastavu opet penjati, čak i Tamaru uključiti u ovu avanturu, tako što bi planinarila do doma, pa ako se ukaže u blizini neki manji vrh da i ona pristupi na njemu i ostvari svoj najveći uspjeh u svojoj početnoj karijeri.
Tokom ljeta, previše aktivnosti smo imali u kanjoningu, visinskim radovima, mojim privatnim poslom i nemoguće je u tom periodu organizovati ovakvu avanturu. Tako da nam se ovaj period krajem septembra idealno uklopio.
Vremenski uslovi su savršeni, bez vjetra, umjerena temperatura vazduha..
U prethodnim avanturama na Alpima, uvijek sam osjećao određenu dozu brige tokom vožnje do odredišta, zatim tokom uspona, pogotovo kada su Dejan i Vuk bili maloljetni, na avanturama kao što je Mont Blanc i Matterhorn..E sada, tokom same avanture i putovanja, bio sam rasterećen kao da idem na ekskurziju.
Prvog dana pakujemo stvari u auto da jedva staje sve u gepeku i nešto na zadnjem sjedištu.
Putujemo primorjem preko Hrvatske, na moje prijatno iznenađenje, samo na ulazu u Hrvatskoj traže pasoše i sve do Švajcarske bez granica.
U manjem gradiću na izlazu iz Italije poslije 14h vožnje odsijedamo u hotel.
Drugog dana izjutra nastavljamo do Švajcarskog sela Randa đe ostavljamo auto i pripremamo stvari za uspon do doma na 2930mnm.
Idealno vrijeme je krajem septembra, temperatura vazduha oko 25°C.
Iako sam umoran od vožnje, sa nestrpljenjem čekam da se domognemo planine.
Već poslije 200m hoda asfaltnim putem stižemo do staze koja vodi kroz šumu uz brdo. Gledano iz doline, zapitao sam se kuda vijuga staza niz strme šumovite vertikale? Međutim, staza koja vodi do doma, tako je dobro utabana i na nekim mjestima pozidana, da je zadovoljstvo kretati se njome okruženi četinarima.
Tokom hoda, od cijele ekipe ja sam najviše zaostajao, da li zbog toga što sam vozio ukupno 18h..
Na sebi smo imali tereta po 20kg, jedino je Tamara imala manje.
Ponijeli smo u ruksacima vode i hrane, jer smo informisani da je dom zatvoren završetkom penjačke sezone.
Poslije 5h hoda stižemo blizu doma na 2930m.
Dejan ide prvi da provjeri jesu li nam ostavili neko sklonište otvoreno ili sami dom. Javlja da su ostavili otvoren dom, što nas je sve obradovalo. I sam primjer kako se to radi u alpskim zemljama.
Po ulasku zatičem besprekorno sređen i opremljen dom po najsavremenijim standardima, a i primjećujem da je prije 3 godine renoviran.
U mnoge sam bio, ali ovaj je broj 1.
Sobe u potkrovlju podsjećaju na hotelske, a opet urađene u planinskom ruhu.
Kuhinja je opremljena, da može opslužiti 50 ljudi i više.
Samo je jedna soba otključana sa 6 kreveta..što je nama sasvim dovoljno.
Ogromna privilegija je što smo sami u domu, i nema nikakve buke i priče kada treba da se odspava i odmori pred uspon.
Raspoloženje je na visokom nivou. Spremamo hranu, kuvamo čajeve i odvajamo opremu za sjutrašnji uspon, da bi što ranije otišli na spavanje.
U 2h poslije poslije ponoći, budi nas alaram za ustajanje.
U prostranoj trpezariji uključijemo gorionik da se malo zagrije prostorija i da skuvamo vodu za ovsene kaše i kafu.
Oko 3:20h već smo spremni sa svom opremom i po mraku idemo stazom u pravcu smjera koji je dosta udaljen.(Tamara ostaje u domu) Prelazimo glečer i dolazimo do stjenovitih barijera đe ostavljam štapove i počinje penjanje po mraku sve do skoro 7h kada je sunce počelo da izlazi. Poslije nekoliko sata vertikalnog penjanja po manjim grebenima i stijenama stižemo do glavnog nazubljenog grebena.
Dobro nam ide, brzo napredujemo, Dejan vodi navezu. Prizor koji se ukazuje izlaskom sunca još više nam daje motiv, ta silna svjetlost i prostranstvo koje nas okružuje nazubljenim vrhovima okolo, a najveći utisak ostavlja majka svih rogova Matterhorn, koji se jasno vidi sa grebena.
Počinje penjanje eksponiranog grebena, načičkanog rogovima koje treba ispenjati i sa njih se spuštati, sve tako do strmih sniježnih polja koji vode do vrha.
Na grebenu najviše me brinu pokretne stijene ili krši, koji stoje kao zamke.
Na rogovima nema fiksnih užadi što bi olakšalo, i zato potvrđujem da je ovaj smjer teži i u tehničkom i fizičkom smislu od smjera na Matterhorn iz pravca Švajcarske, a opet fizički teži od onog iz pravca Italije.
Savladavamo taj najteži dio u smjeru veoma lako, a kako i ne bi kada smo toliko težih prvenstvenih smjerova ispeli prethodnog ljeta na Prokletijama.
Izlaskom sa grebena na strma sniježna polja neđe na 4100m, počinju blagi simptomi visinske bolesti da se javljaju Vuku. Na 4300m još jače, praćeni velikom iscrpljenošću, predlaže mi da odustane, da nas ne usporava.. Na tu njegovu konstataciju, odgovaram sljedeće: “Neću ti dozvoliti da odustaneš, jednom sam ti dozvolio kad si bio mladić sa 15 godina na Mont Blanc, na završnom usponu, i znam koliko te je to proganjalo”.
Predlažem mu da skine ruksak i ostavi ga na tom mjestu u snijegu, sniježnim klinom ga osiguravam u snijegu, skidam mu višak opreme sa pojasa..S obzirom da mu je jakna u ruksaku, a kreće se bez jakne u zimskom aktivnom vešu, i za to imam rješenje, u mom ruksaku imam dvije jakne, ukoliko na vrhu bude hladnije.
Pokušavam podići mu moral pričom o specijalnim jedinicama istočnjačkih zemalja..Da završni marš obuke izvode u dužini od 100km. I po ispovjesti većine onih koji završe marš je sljedeća: Da prvih 30km trče ili hodaju snagom mišića tijela, a ostalih 70km snagom duha.. Kako sam mu to rekao, istog trenutka se osvježio i krenuo dalje..
Na 100m ispod vrha i ja doživljavam tešku krizu u izdržljivosti i visinskoj bolesti, ne pokazujući to momcima.
Završni stjenoviti eksponirani dio od 60m vodi do samog vrha i stijene na kojoj se nalazi krst, oko kojeg jedva sva trojica stajemo.
Dejan je najbolje podnio uspon od svih nas, što se i vidi na njegovom nasmijanom licu, obezbjeđujući nas užetom na vrhu. Čestitamo jedni drugima i uživamo u fantastičnom pogledu na vrhove u okruženju, milujući nas toplina sunca, toliko da nijesmo imali potrebu oblačiti jakne na vrhu.
Pozivamo Tamaru koja se nalazi u domu, da joj saopštimo da smo uspjeli da se domognemo vha, i da ne brine u povratku, da nećemo stići u dom prije mraka.
Pozivam je sa uključenim tonom na zvučniku, emotivno, ushićenim drhtavim glasom saopštavam joj da smo na vrhu..Čujemo njen veseo glas ispunjen radošću, rasterećen djelimično brige, čestita nam i iskazujući ljubav..
Tokom uspona nijesmo ništa pojeli, samo možda griz čokoladice. Na vrhu niko od nas nema apetita, samo pijemo vode. Već je 13h i valjalo bi krenuti sa vrha istom rutom i spuštiti se do doma prije mraka.
Postavljamo ispod vrha sidrište od komada užeta oko stijene u vidu zamke i spuštamo se niz uže do sniježnog polja, a dalje njime strminama na pete pažljivo i dalje u navezi.. Do ledenih polja đe spuštanje izvodimo tehnikom “međed” unazad, četvoronoške pomoću cepina i dereza.
Dolaskom na nazubljeni greben, silazak izvodimo istom rutom, s tim što sa rogova izvodimo abseil..Na tim sidrištima ima po jedan anker, na nekim mjestima postavljen u stijene koje ne djeluju pouzdano, to jest izgledaju pokretne.
Kako se sve više spuštamo, prolaze i simptomi premora i visinske bolesti. Na tom dijelu uzimam tabletu Brufena za glavobolju, poslije čega mi ista prestaje. I sa puno dobre energije, raspoloženja, razgovora nastavljamo dalje sa spuštanjem.
Na dio takođe eksponirani poslije grebena, brže se spuštamo, spuštajući se odpenjavanjem u kraćoj navezi.
Poslije eksponiranog kamenitog vrha, sniježnih strmih polja, glavnog grebena, priključnog grebena, spuštamo se na donji greben koji vodi visoko paralelno sa glečerom. I tad zaključujemo koliko smo terena savladali po mraku tokom uspona. Toliko da nas je mrak skoro uhvatio na prelasku preko glečera.
Ubrzavamo da stignemo što prije, da se Tamara ne brine..
Po dolasku iznad doma nekih 50m, sa čeonim upaljenim lampama, Tamara nas primjećuje i sa jedne male terase od doma viče na sav glas: “Blago meni, blago meni..kad ste mi stigli živi i zdravi”!
Emocije koje su nas preplavile prilikom ulaska u dom, a pogotovo Tamaru, moći ćete da vidite u videu na mom You Tube kanalu koji ću namontirati i zakačiti ubrzo.
U domu u kojem smo samo mi, prepričavamo utiske uz topli čaj uživajući u moći sadašnjeg trenutka, sa osmijehom na licu koji se ne sklanja.
Ubrzo odlazimo umorni na spavanje..
Ujutro se budimo sa prvim sunčanim zracima, i treći dan je savršen, sunčano bez vjetra. Tamara i Dejan su već poranili da planinare na obližnji vrh Südgipfel 3264m koji se nalazi nekih 300m iznad doma i da Tamara dosene neku svoju najvišu visinu u svojoj kratkoj planinarskoj karijeri..
Vuk i ja spremamo sebi doručak i čaj ispred doma ugrijani jutarnjim suncem. Kad u jednom trenutku čujemo u stjenovitoj kosi iznda doma Tamaru kako nas doziva razdragano, vraćajući se sa tog vrha.
Svi skupa adaptirani potpuno na planini vodimo raznovrsne nadahnjujuće razgovore, koje rijetko vodimo u svakodnevnici brzog života kod kuće.
Fotografišemo se za uspomene koje sigurno dugo neće izblijeđeti kod svih nas, pogotovo što je sve ovo proživljeno porodično. A život proleti i svakodnevnica, dok ove uspomene ostaju zauvijek.
Zato ću ponoviti: Život je lijep!
Oko 11h trećeg dana spremni smo za silazak u civilizaciju.
U kasi koja se nalazi u domu, simbolično ostavljamo domaćinima nešto novca u znak plemenitog odnosa domaćina prema penjačima koje navede put i van penjačke sezone. Hvala im za ovakav gest i za svaki trenutak proveden u domu.
Po dolasku u mjesto Randa đe nam je auto parkiran, presvlačimo garderobu, pakujemo opremu u gepek, ostavljajući auto na isto mjesto, i odlazimo na obližnjoj željezničkoj stanici, odakle vozom idemo u Zermatt koji se nalazi nekih 15km od Rande, a tamo na zasluženi odmor, hranu i piće..
Rajko
